“Kriza prostora: O gašenju kulturnog identiteta u homogeniziranom svijetu”

Arhitektura, posmatrana u svojoj suštini, predstavlja jednu od najprefinjenijih formi umjetnosti. Njena posebnost ne leži samo u estetskom izrazu, već u složenoj sintezi tehničkog znanja, kulturnog konteksta i dubokog razumijevanja ljudskog iskustva. Za razliku od drugih grana, bilo tradicionalnih ili savremenih, arhitektura je neizbježna – ona ne postoji samo da bi bila posmatrana, već da bi bila življena.

Njena izuzetnost proizlazi iz kompleksnosti procesa koji zahtijeva od arhitekte sposobnost da ideju sa papira prevede u opipljivu stvarnost. Ta transformacija nije samo tehnički čin, već i duboko iskustvo koje ostavlja trag kako na samog autora, tako i na svakog pojedinca koji se sa tim prostorom susretne. Fizička prisutnost arhitekture i suptilni, često nesvjesni utjecaji koje ona ostvaruje na čovjeka, čine je jedinstvenom među umjetnostima.
Ipak, iako bi arhitektura trebala slijediti ove vrijednosti, savremena realnost svjedoči drugačijem smjeru njenog razvoja. U nastavku teksta analiziram problem i fenomen arhitekture u 21. stoljeću, s posebnim fokusom na načine na koje oblikuje ljudsku percepciju i iskustvo, često mimo svjesnog uvida samog pojedinca.

1.0

Savremeni urbani centri sve češće postaju i prostori intenzivne vizualne komercijalizacije. U takvima oglašavanje zauzima gotovo dominantnu ulogu u oblikovanju svakodnevnog iskustva prolaznika. Bilbordi i digitalni ekrani nerijetko promoviraju industrije poput alkohola i kocke, dok se u modnoj reklami često koristi estetizacija ljudskog tijela, posebno ženskog, kroz naglašenu vizualnu seksualizaciju. Kritički posmatrano, takva reprezentacija može doprinijeti njegovom svođenju na potrošački znak, gdje se tijelo ne pojavljuje kao subjekt s vlastitom autonomijom, već kao sredstvo privlačenja pažnje i stimulacije potrošnje. U širem smislu, ovakva nekontrolisana vizuelna marketinška ekonomija, može doprinijeti normalizaciji određenih obrazaca ponašanja koji nose sa sobom duboke posljedice za svaku porodicu unutar društva. Sve vodi ka desenzibilizaciji ljudskog tijela koje se duetom arhitekture i kapitalizma posmatra nesvjesno kao katalog. Takva nekontrolisana eksploatacija arhitekture povezana je s društvenim rizicima, poput ovisnosti ili problematičnog odnosa prema identitetu i samopercepciji kao i porodičnom nasilju i nasilju nad ženama.

U pojedinim urbanim jezgrima, uključujući i centralne dijelove Zenice, ovakvi elementi se mogu uočiti u formi oglasnih površina koncentrisanih oko trgova i glavnih pješačkih zona, gdje se svakodnevni tok ljudi susreće s gustim slojevima vizualnih poruka. Posebice kod Trga Alije Izetbegovića, takvo okruženje stvara specifičan ambijent u kojem se javni prostor sve više prepliće s logikom tržišta, a granica između javnog dobra i komercijalnog interesa postaje sve manje jasna. Posljedica toga nije nužno direktno usmjeravanje ponašanja, već postepeno oblikovanje percepcije — u kojem se određeni sadržaji i vrijednosti normalizuju kroz stalnu izloženost, dok se urbani prostor transformiše u platformu kontinuirane pažnje i potrošnje.

1.1

Od postojanja svijesti u čovjeku kao aktivno refleksirajućeg elementa u ljudskom biću, čovjek posmatrajući smrt dolazi do zaključka da je smrt jedina stvar koja je neminovna. Najstarije priče koje su sačuvane poput „Epa o gilgamešu“ gdje Uruk pokušava doći do besmrtnosti nakon što doživljava smrt njegovog prijatelja, govore nam o ljudskoj inklinaciji prema životu bez smrti. Kroz naraciju historije doći ćemo do tačke od koje počinje ljudska svijest da formira koncept arhitekture kao jedistven i krucijalan korak do besmrtnosti.

Ljudska vrsta napokon prekida konstantan ciklus neprekidne borbe za opstankom i preživljavanjem što im dozvoljava višak vremena kojeg do tada nisu imali. Višak vremena kroz duži vremenski period postepeno počinju da investiraju u druge aktivnosti poput arhitekture i umjetnosti. Često je to uključivalo participaciju u konstrukciji struktura koje bi imale potencijal, obećavajuću dugotrajnost i jake kulturalne vrijednosti. Međutim u samim počecima arhitektura kao umjetnička forma se razlikuje od svake druge vrste umjetnosti kao što Walter Benjamin u svom eseju „Umjetničko djelo u doba mehaničke reprodukcije“ naglašava:
„Arhitektura nikada nije mirovala. Njena historija je drevnija od bilo koje druge umjetnosti.“

U slučaju muzike, filma, likovne umjetnosti i književnosti moguće je svaku ignorisati u većem, čak čitavom dijelu. Arhitektura više od bilo koje druge umjetnosti izaziva našu pažnju. Pjesma ako nam se ne sviđa prekinemo njeno puštanje ili napustimo prostor na kojem se pušta dok film i slikarstvo je moguće potpuno ignorisati u svakom smislu njihovog prikazivanja. Arhitektura zahtijeva pažnju direktno uticajući na čovjeka koji je okružen njom sa svih strana.

Mora se posamtrati kao i neizbježno-javna umjetnost od koje utiče kvalitet života. Ona vremenom postaje najistaknutija vrsta umjetnosti koja u najčešćim slučajevima služi kao ogledalo političkog sistema u kojem se nalazi. Današnji flâneur sve što vidi jeste arhitektura koja sa dolaskom kapitalizma između ostalog postaje komercijalizirana. Strukture koje su najpreglednije i u centrima grada su postale žrtve reklama bogatih korporacija i političkog marketinga.

Ono čemu se bez sumnje približavamo jesu društva koja će „krasiti“ arhitektura koja je zasnovana na internacionalnom nivou homogenih principa te načina rada što veće uštednje. Prema Danielu Libeskind-u, arhitektura nije samo povezana s materijalima poput betona, čelika ili tla, već se temelji na elementu čuda i inspiracije.

Čudo i divljenje tokom posmatranja struktura i planski osmišljenih urbanih sredina unutar savremenog društva izumire. Arhitektura je postojala kao umjetnost i glavni temelj arhitekture je bila osobina čuđenja i emocije u strukturi. Kultura i umjetnost su se nalazile na samom vrhu piramide vrijednosti koje čovjek može da da civilizaciji. Ono čemu teži savremena arhitektura u jakoj relaciji sa savremenim kapitalizmom jeste maksimalan profit građevinskih korporacija što rezultira u homogenim strukturama koje u čestim slučajevima imaju diskonekt od kulturalnog identiteta i konteksta u kojem se nalaze što ide naravno u korist globalizaciji (diskonekt od kulturalnog identiteta je evidentno povezan sa liberalizmom koji je evolvirao kako ruski književnik Aleksandr Dugin tvrdi na osnovu svoje teze da liberalizam oslobađa i arhitekturu od čovjeka tj. postoji diskonekt od kulturnog konteksta postojanja u građevinama.) Ako arhitektura nastavi da se bazira na homogenim principima širom svijeta putem globalnih interkonekcija između građevinskih korporacija, renome arhitekata kao individua će ostati samo dio prošlosti.

1.2

Homogene strukture ne samo da oduzimaju kulturalnu različitost već i crpe dušu savremenog flâneur-a, kojeg drže u postojanju samo prirodni i historijski objekti koji ostaju najposjećenija mjesta turista. Slično tome, Manfredo Tafuri kritikuje knjigu „Grossstadtarchitektur“, njemačkog arhitekte Ludwiga Hilberseimera koji tretira moderni grad kao ogromnu „socijalnu mašinu“. Tafuri tvrdi da arhitektura nema više zadatak da proizvodi objekte koji će se posmatrati u divljenju te sa time najavljuje „smrt aure“ arhitekture dok Walter Benjamin isti koncept naziva „raspadanje aure“. Tafuri posebice akcentira preovladavanje industrijske mašinerije koja u svojem procesu napredovanja postaje odvojena od kulturnog konteksta i pripaja se homogenom globalnom principu rada koji gasi individualizam arhitekture. Dok auru definiše Walter Benjamin u prije spomenutom eseju tako što poredi auru historijskih objekata sa aurom prirodnih.
„Definišem auru spomenutu ranije kao unikatan fenomen distance, koliko god blizu bili. Ako, dok se odmarate u ljetno popodne pratite očima planinski lanac na horizontu ili granu koja baca sjenku nad tobom, ti doživljavaš auru tih planina ili te grane.“

Aura nežive materije koja se spominje kod Walter Benjamina i Tafurija može se pronaći i u konceptu koji Sigmund Freud prije spominje u svom eseju „Das Unheimliche“. Freud u navedenom eseju prije svega ulazi u dublju analizu riječi „unheimlich“ što znači nešto strano, daleko od kuće, budi emociju bespomoći ili nepoznatog, nešto što budi strah u čovjeku zbog neznanog. Freud uzima za primjer lutke koje se koriste kao igračke kod djece koja u jako čestim slučajevima tretiraju lutke kao živa bića čime Freud jednim dijelom ukazuje na postojanje utjecaja neživog na živo. Freud dokazuje da neživi objekti mogu „slati“ eksterni stimulans koji utiče na živa bića.

Upravo ono što proizvodi osjećaj kojeg Freud naziva „Unheimlich“ jesu strukture koje u svom fokusu na isplativost ostaju bez bilo kakve „aure“ ili emocije i takve utiču na populaciju koja je konstantno okružuje. Od stambenih objekata do vjerskih i državnih institucija, svaka struktura utiče na čovjeka kakva god ona bila. U svojoj knjizi „When brains meet buildings“ autor Michael Arbib sjajno opisuje navedenu tvrdnju Eberhard Zeidler-a:
„Na primjer, Eberhard je tvrdio da će neuronauka promijeniti razumijevanje arhitekata o tome kako dizajn učionice utiče na kognitivne procese djece, kako dizajn bolničkih soba može utjecati na stopu oporavka pacijenata, kako radno okruženje utiče na produktivnost radnika i kako sveti prostori ulijevaju osjećaj strahopoštovanja u onima koji se tamo mole.“

Ako se navedena tvrdnja prihvati kao tačna, tada postaje logično zaključiti da je arhitektura potencijalno sredstvo kojim se može manipulisati u cilju ostvarivanja određenih interesa. Ukoliko je moguće oblikovati i usmjeravati kolektivnu percepciju kroz prostorne strukture, onda je jednako moguće i usmjeravati društvene tokove u pravcu koji odgovara dominantnim elitama ili strukturama moći. Ovakva logika projektovanja prisutna je i u savremenim urbanističkim praksama, gdje se stanovnik sve češće posmatra kao pasivni konzument unaprijed definisanih obrazaca kretanja, potrošnje i ponašanja.
Slične arhitektonske ideje i forme prepoznajemo i u kinematografiji, naročito u filmovima poput Brazil (1985) i Blade Runner (1982). Monumentalne, zbijene strukture, hladne fasade od stakla i betona te vertikalno preopterećeni urbanistički pejzaži postaju simboli tjeskobe, kontrole i otuđenosti — prostori koji ne oslobađaju čovjeka, već ga postepeno guše i disciplinuju. Upravo takvi elementi arhitektonskog izraza danas sve više izlaze iz sfere filmske distopije i postaju dio savremene urbane stvarnosti. Posljedica je rastući osjećaj nelagode, fragmentacije i gubitka identiteta unutar metropola koje sve više podsjećaju na vizuelna upozorenja iz distopijskih narativa.

Zaključak

Arhitektura u 21. stoljeću nerijetko se koristi kao instrument dehumanizacije, bilo svjesno ili nesvjesno, što je tendencija koja zahtijeva ozbiljno preispitivanje i promjenu. Aura neživih objekata i prostornih struktura posjeduje sposobnost da utiče na ljudsko ponašanje, oblikuje raspoloženja i suptilno usmjerava percepciju, djelujući kao stalni, često neprimjetni eksterni stimulans kojem je čovjek svakodnevno izložen.
Uzimajući to u obzir, odnos između arhitekture i čovjeka ne može se posmatrati kao statičan, već kao dinamičan proces koji se kontinuirano reflektira u svakodnevnom životu, prožimajući i oblikujući gotovo sve aspekte ljudskog postojanja unutar društva.

Ovaj tekst predstavlja proširenu i tematski dorađenu verziju ranije objavljenog eseja “(Ne)Djela arhitekture”, sa posebnim fokusom na savremene urbane procese i utjecaj kapitala na oblikovanje prostora.