(Ne)Djela arhitekture i urbanizma

Od postojanja svijesti u čovjeku kao aktivno refleksirajućeg elementa u ljudskom biću, čovjek posmatrajući smrt dolazi do zaključka da je smrt jedina stvar koja je neminovna. Najstarije priče koje su sačuvane poput „Epa o gilgamešu“ gdje Uruk pokušava doći do besmrtnosti nakon što doživljava smrt njegovog prijatelja, govore nam o ljudskoj inklinaciji prema životu bez smrti. Kroz naraciju historije doći ćemo do tačke od koje počinje ljudska svijest da formira koncept arhitekture kao jedistven i krucijalan korak do besmrtnosti. Ljudska vrsta napokon prekida konstantan ciklus neprekidne borbe za opstankom i preživljavanjem što im dozvoljava višak vremena kojeg do tada nisu imali. Višak vremena kroz duži vremenski period postepeno počinju da investiraju u druge aktivnosti poput arhitekture i umjetnosti. Često je to uključivalo participaciju u konstrukciji struktura koje bi imale potencijal, obećavajuću dugotrajnost i jake kulturalne vrijednosti. Međutim u samim počecima arhitektura kao umjetnička forma se razlikuje od svake druge vrste umjetnosti kao što Walter Benjamin u svom eseju „Umjetničko djelo u doba mehaničke reprodukcije“ naglašava:

„Arhitektura nikada nije mirovala. Njena historija je drevnija od bilo koje druge umjetnosti.“

U slučaju muzike, filma, likovne umjetnosti i književnosti moguće je svaku ignorisati u većem, čak čitavom dijelu. Arhitektura više od bilo koje druge umjetnosti izaziva našu pažnju. Pjesma ako nam se ne sviđa prekinemo njeno puštanje ili napustimo prostor na kojem se pušta dok film i slikarstvo je moguće potpuno ignorisati u svakom smislu njihovog prikazivanja. Arhitektura zahtijeva pažnju direktno uticajući na čovjeka koji je okružen njom sa svih strana.

Jedan od najljepših primjera arhitekture kao izraza emocije jeste priča o Mimar Sinan-u, koji iz nemoguće ljubavi prema sultanovoj kćerci gradi dvije džamije – jednu tačno na mjestu gdje Sunce zalazi 21. marta, na dan njenog rođenja. Te džamije, opstale i nakon 500 godina, svjedoče kako arhitektura može prenijeti osjećanja i tragati za besmrtnošću, baš kao što to čini muzika.

Osim što je arhitektura neizbježna umjetnost sa time je i javna umjetnost od koje pate svi ako nema kvaliteta. Ona vremenom postaje najistaknutija vrsta umjetnosti koja u najčešćim slučajevima služi kao ogledalo političkog sistema u kojem se nalazi. Današnji flâneur sve što vidi jeste arhitektura koja sa dolaskom kapitalizma, između ostalog, postaje komercijalizirana i politizirana. Strukture koje su najpreglednije i u centrima grada su postale žrtve reklama bogatih korporacija i političkog marketinga [u najčešćim slučajevima to su stambene zgrade]. Ono čemu se bez sumnje približavamo jesu društva koja će „krasiti“ arhitektura koja je zasnovana na internacionalnom nivou homogenih principa te načina rada što veće uštednje. Prema Danielu Libeskind-u, arhitektura nije samo povezana s materijalima poput betona, čelika ili tla, već se temelji na elementu čuda i inspiracije.

Čudo i divljenje tokom posmatranja struktura i planski osmišljenih urbanih sredina unutar savremenog društva izumire. Arhitektura je postojala kao umjetnost i glavni temelj iste je bila osobina čuđenja i emocije u strukturi. Kultura i umjetnost su se nalazile na samom vrhu piramide vrijednosti koje čovjek može da pruži civilizaciji. Ono čemu teži savremena arhitektura u jakoj relaciji sa savremenim kapitalizmom jeste maksimalan profit građevinskih korporacija što rezultira u homogenim strukturama koje u čestim slučajevima imaju diskonekt od kulturalnog identiteta i samim time historijskog konteksta u kojem se nalaze što ide naravno u ruku sa globalizacijskim napretkom i razvitkom (diskonekt od kulturalnog identiteta je evidentno povezan sa liberalizmom koji je evolvirao kako ruski književnik Aleksandr Dugin tvrdi na osnovu svoje teze da liberalizam oslobađa i arhitekturu od čovjeka tj. stvara se diskonekt od kulturnog konteksta u građevinama.) Ako arhitektura nastavi da se bazira na homogenim principima širom svijeta putem globalnih interkonekcija između građevinskih korporacija, renome arhitekata kao individua će ostati samo dio prošlosti.

Homogene strukture ne samo da oduzimaju kulturalnu različitost već i crpe dušu savremenog flâneur-a, kojeg drže u postojanju samo prirodni i historijski objekti koji ostaju najposjećenija mjesta turista. Slično tome, Manfredo Tafuri kritikuje knjigu „Grossstadtarchitektur“, njemačkog arhitekte Ludwiga Hilberseimera koji tretira moderni grad kao ogromnu „socijalnu mašinu“. Tafuri tvrdi da arhitektura nema više zadatak da proizvodi objekte koji će se posmatrati u divljenju te sa time najavljuje „smrt aure“ arhitekture dok Walter Benjamin isti koncept naziva „raspadanje aure“. Tafuri posebice akcentira preovladavanje industrijske mašinerije koja u svojem procesu napredovanja postaje odvojena od kulturnog konteksta i pripaja se homogenom globalnom principu rada koji gasi individualizam arhitekture. Dok auru definiše Walter Benjamin u prije spomenutom eseju tako što poredi auru historijskih objekata sa aurom prirodnih:

„Definišem auru spomenutu ranije kao unikatan fenomen distance, koliko god blizu bili. Ako, dok se odmarate u ljetno popodne pratite očima planinski lanac na horizontu ili granu koja baca sjenku nad tobom, ti doživljavaš auru tih planina ili te grane.“

Aura nežive materije koja se spominje kod Walter Benjamina i Tafurija može se pronaći i u konceptu koji Sigmund Freud prije spominje u svom eseju „Das Unheimliche“. Freud u navedenom eseju prije svega ulazi u dublju analizu riječi „unheimlich“ što znači nešto strano, daleko od kuće, budi emociju bespomoći ili nepoznatog, nešto što budi strah u čovjeku zbog neznanog. Freud uzima za primjer lutke koje se koriste kao igračke kod djece koja u jako čestim slučajevima tretiraju lutke kao živa bića čime Freud jednim dijelom dokazuje na postojanje utjecaja neživog na živo. Freud dokazuje da neživi objekti mogu „slati“ eksterni stimulans koji utiče na živa bića. Upravo ono što proizvodi osjećaj kojeg Freud naziva „Unheimlich“ jesu strukture koje u svom fokusu na isplativost ostaju bez bilo kakve „aure“ ili emocije i takve utiču na populaciju koja je konstantno okružuje. Od stambenih objekata do vjerskih i državnih institucija, svaka struktura utiče na čovjeka kakva god ona bila. U svojoj knjizi „When brains meet buildings“ autor Michael Arbib sjajno opisuje navedenu tvrdnju Eberhard Zeidler-a:

„Na primjer, Eberhard je tvrdio da će neuronauka promijeniti razumijevanje arhitekata o tome kako dizajn učionice utiče na kognitivne procese djece, kako dizajn bolničkih soba može utjecati na stopu oporavka pacijenata, kako radno okruženje utiče na produktivnost radnika i kako sveti prostori ulijevaju osjećaj strahopoštovanja u onima koji se tamo mole.“

Ako uzmemo navedenu tvrdnju kao tačnu onda je i logički prihvatljivo uzeti za činjenicu da je moguće manipulisati arhitekturom u cilju ostvarenja sopstvenog interesa. Ako je moguće kontrolisati svijest populacije putem arhitekture, onda je moguće i usmjeravati društvo u pravcu kojeg aristokracija želi.

Jedan od najboljih primjera da bi shvatili zadnju rečenicu možemo naći u filmu „They live“ (1988), kada glavni glumac pronalazi misteriozne naočale u napuštenoj crkvi te kada ih stavi one mu omogućavaju da vidi pravu poruku iza bilborda koji su okačeni na zgradama koje su najpreglednije populaciji.

Le Corbusier, često nazivan "ocem brutalizma", bio je istovremeno slavljeni vizionar i predmet oštrih kritika. Njegov nikada realizirani projekat „Ville Radieuse“ – „Blistavi grad“ – zamišljen kao utopija racionalno organizovanog urbanog prostora, brzo je naišao na optužbe zbog dehumanizacije i hladne, sterilne estetike. Fokusiran na funkcionalnost, isplativost i geometrijsku jasnoću, Corbusier je kroz svoju arhitekturu nastojao rasteretiti modernog čovjeka od haosa prenapučenih gradova i tzv. „terora blizine“. No, u toj težnji za redom, čovjek je postavljen u strogo određene, predvidive obrasce ponašanja, sveden više na funkciju nego na individualnost. Ova logika projektovanja i danas je prisutna u urbanističkim praksama, gdje se stanovnik često posmatra isključivo kao pasivni konzument u unaprijed određenim tokovima potrošnje i kretanja.

Slične arhitektonske ideje i forme nalazimo i u kinematografiji, posebno u filmovima poput Brazil (1985) i Blade Runner (1982). Visoke, zbijene zgrade s fasadama prekrivenim staklom postaju simboli tjeskobe, kontrole i otuđenosti – prostor koji više potiskuje nego oslobađa. Upravo takvi elementi arhitekture danas postaju sveprisutna realnost, čime se vizije distopijskog urbanizma dvadesetog stoljeća polako pretaču u savremeni pejzaž. Rezultat je osjećaj nelagode, otuđenosti i gubitka identiteta unutar savremenih metropola koje sve više podsjećaju na filmske scenografije upozorenja.

Arhitektura u 21. vijeku se nerijetko koristi kao alat za dehumanizaciju bilo to svjesno ili nesvjesno te je nešto što se mora promijeniti. Aura neživih objekata i struktura utiče na ljudsko ponašanje, raspoloženja te formira ljudske percepcije kao eksterni stimulans koji čovjek konzumira svakodnevno. Uzimajući sve u obzir, odnos arhitekture i čovjeka je dinamika koja se reflektira na svakodnevnom ciklusu ljudskog života i utiče na sve aspekte jedinke društva.