Film Annabelle: Creation (2017) predstavlja prednastavak originalne Annabelle priče i fokusira se na podrijetlo demonske lutke i način na koji ona postaje instrument zla unutar Conjuring univerzuma. Radnja prati Samuel (Anthony LaPaglia) i Esther Mullins (Miranda Otto), bračni par koji tuguje zbog prerane smrti svoje kćerke Bee: odnosno Annabelle ''Bee'' Mullins (Samara Lee). U pokušaju da se pomire s gubitkom i pronađu smisao, otvaraju svoj dom kao utočište za šestero siročadi i sestru Charlotte (Stephanie Sigman), što stvara novu emocionalno osjetljivu ''porodicu''. Ovaj čin, iako dobronamjeran, stvara prostor u kojem demonski entitet može djelovati, jer djeca i staratelji postaju izloženi strahu, traumama i osjećaju nemoći. Glavna demonska prijetnja u ovom filmu je lutka Annabelle, koja predstavlja demonski totem, tj. predmet kroz koji se zla sila manifestira. Film prikazuje kako trauma i emocionalna ranjivost postaju katalizatori za nadnaravne napade – Janice (Talitha Eliana Bateman), djevojčica koju demon odabire, postaje primarna meta zbog svoje izoliranosti, tjelesne slabosti i emotivne ovisnosti o starateljima. Ova dinamika pokazuje sličnost s prethodnim filmovima u univerzumu, gdje demonska prijetnja uvijek djeluje na najosjetljivije članove porodice, a istovremeno stvara dramatični kontrast između sigurnog doma i prijeteće prisutnosti zla. Vremenski okvir u filmu kombinira dnevne i noćne scene, čime se naglašava kontrast svjetla i tame i dodatno pojačava osjećaj prijetnje. Dok noć simbolizira neposrednu opasnost i nepredvidivost demonskih napada, dan se koristi kao privid sigurnosti – no, i tada entitet pronalazi način da manipuliše prostorom i likovima, što potvrđuje sveprisutnost zla.
Annabelle: Creation također demonstrira kontinuitet vizuelnog i dramaturškog jezika unutar Conjuring univerzuma (iako je, opet, novi reditelj). Kamera se koristi u kombinaciji statičnih i ručnih kadrova, praćenje likova u prostoru stvara osjećaj prisutnosti i identifikacije gledatelja s likovima, dok muzika i zvučni efekti ritmički grade napetost i iščekivanje. Rekviziti, posebno osobni predmeti djece, postaju katalizatori straha i vizualno simboliziraju ranjivost žrtava. Likovi dodatno naglašavaju emocionalni procjep i strah, omogućujući publici da se poistovjeti s likovima i doživi napetost na neposredan način. I vrijedi naglasiti da Annabelle: Creation narušava prethodna ''pravila'' koja smo uočili u ostalim filmovima - dakle, demonske aktivnosti se ne događaju isključivo noću, niti su unutrašnji prostori strogo određeni za napade. U ovom filmu kombinacija dana i noći, kontrasti svjetla i tame te raznovrsne lokacije (Bee-ina soba, stubište, stara šupa pored kuće) demonstriraju da je prisustvo demona fleksibilno i može se pojaviti bilo kada i bilo gdje unutar doma (i van njega), što dodatno povećava napetost i neizvjesnost.
U jednoj od ključnih scena filma Annabelle: Creation fokus je na Lindu (Lulu Wilson), iako je primarna meta demonu Janice zbog svojih zdravstvenih ograničenja. Scena jasno pokazuje kako demonsko prisustvo djeluje u kombinaciji tamnih unutrašnjih prostora i prirodnog svjetla, što omogućava analizu kako film razbija pravila iz ranijih filmova franšize. Linda se penje uz stepenice i primjećuje nešto kroz ogradicu; reditelj nam u početku ne otkriva što ona vidi, slično kao u sceni iz The Conjuring (2013) s vratima, čime se gradi napetost i osjećaj neizvjesnosti. Ona pronalazi mali ulaz ispod stepenica i ulazi radoznalo u mračan prostor s minimalnim izvorima svjetlosti, gdje se čini da se želi samo sakriti ili igrati žmurke. Dok gleda kroz ogradice, čuje blagi zvuk micanja stolice i naglo se okreće, što uvodi element iznenađenja. Kamera je postavljena ispred nje i kreće se unazad dok Linda ide naprijed, čime reditelj stavlja gledatelja u poziciju nesigurnosti i ograničenog vidnog polja - mi vidimo samo nju, a ne ono što ona traži (a što je, time, iza naših leđa). U mračnom prostoru, s tamnosmeđim drvenim zidovima, pojavljuje se Annabelle, blago osvijetljena slabim dnevnim tonovima. Kamera se lagano pomiče, unatoč statičnoj poziciji, čime se naglašava osjećaj napetosti i neizvjesnosti. Nakon kraćeg perioda čekanja, kroz mrak se jedva nazire par očiju u obliku slabog bijelog svjetla, koje potom nestaje. Odjednom stolica na kojoj sjedi Annabelle pomakne se unazad uz glasno škripanje koje podsjeća na krik, što izaziva Lindinu paniku - ona se naglo odbija unazad, udara leđima o vrata i pada van prostora ispod stepenica. Ostala djeca, koja su je promatrala tijekom igre žmurke, gledaju je i govore ''Found you'', čime se napetost momentalno otpušta kroz humoristični element, ali i dalje ostaje naglašen utjecaj demonskog prisustva u prostoru. Ova scena efektivno pokazuje kako Annabelle: Creation koristi kombinaciju prirodnog i umjetnog svjetla kako bi stvorila osjećaj prijetnje čak i tijekom dana. Mračan prostor ispod stepenica i povremeno osvjetljene figure poput Annabelle naglašavaju neizvjesnost, dok kretanje kamere unatrag i ručni kadar pojačavaju subjektivni doživljaj napetosti gledatelja. Zvuk škripanja stolice i gotovo subliminalni prikaz očiju pojačavaju osjećaj prisutnosti demona, dok reakcija Linde (pad i šok) vizualno i auditivno povezuje publiku s njenim strahom. Scena ilustrira princip koji se ponavlja kroz cijeli univerzum filmova: kombinacija minimalnog vizualnog otkrivanja i pažljivo tempirane zvučne dramaturgije povećava emocionalni intenzitet i osjećaj ugroženosti likova, naglašavajući ranjivost djece i odraslih pred natprirodnim prijetnjama.
Scena u šupi započinje prividno sigurnim dnevnim ambijentom: Sestra Charlotte izvodi Janice van na sunce, čime se sugerira pokušaj brige i zaštite djeteta koje je fizički oslabljeno. Međutim, već u ovom početnom momentu film uspostavlja ključni kontrast između svjetla dana i osjećaja prijetnje. Demonska intervencija započinje podizanjem kolica, snimljenim iz donjeg rakursa, pri čemu vidimo samo noge i blijede ruke figure koja gura Janice prema šupi. Odsustvo lica, uprkos jakom sunčevom svjetlu, jasno signalizira da se ne radi o stvarnoj Sestri Charlotte, što Janice prepoznaje prije gledatelja i reaguje vrištanjem. Ulaskom u šupu prostor se naglo transformira: vrata se zatvaraju, a iako je riječ o dnevnoj sceni, unutrašnjost ostaje u polusjeni. Ovdje se ponavlja obrazac kombinacije svjetla i tame koji je bio prisutan u prethodno analiziranoj sceni, s tom razlikom da tama više nije apsolutna, već prigušena i ''prirodna'', čime se dodatno narušava pretpostavka da dan nosi sigurnost. Dok Janice leži na podu i pokušava dohvatiti kolica, demon aktivno upravlja rekvizitima, agresivno ih pomjerajući i onemogućavajući bijeg. Ovakav način zastrašivanja direktno priziva scenu iz Conjuringa (2013), posebno egzorcizam u podrumu, gdje demon također koristi prostor i predmete kao produžetak svoje moći. Zvuk lupanja po vratima, koja su blokirana teškim predmetima, dodatno pojačava osjećaj izolacije i bespomoćnosti, dok sama šupa postaje klaustrofobičan prostor pretrpan rekvizitima koji služe isključivo destabilizaciji žrtve. Janicino skrivanje ispod stola, u najmračniji dio prostora, ponavlja motiv pogrešne sigurnosti: tama ne nudi zaštitu, već predstavlja zonu potpune demonske kontrole. Kulminacija scene dolazi pojavom tijela pokojne Bee, čiji blijed i zaprljan izgled, uz demonske oči, označava potpunu transformaciju nevinog djeteta u oruđe zla. Čin povraćanja u Janicina usta jasno označava trenutak potpune posjednutosti, čime se uspostavlja direktna vizuelna i tematska paralela s Bathshebinim napadom na Carolyn u Conjuringu (2013). Završetak scene, u kojem Sestra Charlotte i Linda ulaze u šupu i zatiču Janice mirnu, okrenutu leđima i prividno normalnog ponašanja, naglašava jednu od ključnih karakteristika demonskog djelovanja u ovom univerzumu: nasilje i trauma ostaju nevidljivi spolja, dok se stvarna destrukcija odvija iznutra. Ova scena jasno pokazuje da demonske aktivnosti nisu ograničene isključivo na kućni prostor, već se šire i na vanjske lokacije, što će film dodatno potvrditi kasnijim događajima kod bunara.