Često bi najbolji (s naglaskom na ovo ''najbolji'') reditelji učinili sve kako bi postigli svoju viziju u filmu. Jedan od tih reditelja (pored Nolana, Herzoga, Kubricka itd.) jeste američki filmmaker Francis Ford Coppola koji je, prije ''Apokalipse'', postigao kultni status s ''Kumom'' i ''Kumom: II. dio'' - po nekima jedni od najbolje snimljenih filmova ne samo u američkoj, nego i u svjestskoj kinematografiji. Međutim, rijetkost je da je čitava ova masa gledalaca koji su pogledali ''Apokalipsu danas'' poznaje ''raspašoj'' snimanja koji je obilježio ovaj film. A u ovom članku ću vam predstaviti upravo to: fenomen produkcijskog haosa i Coppolino ludilo u okvirima ''Apokalipse danas''.

Mnogima ovaj film predstavlja najbolji mogući prikaz čovjekovog ludila i očaja postavljeni u kontekst Vijetnamskog rata. Film predstavlja rediteljevu ''slobodnu interpretaciju'' romana ''Srce tame'' engleskog književnika Josepha Conrada i prati Kapetana Willarda (Martin Sheen) koji ima misiju da ubije Satnika Kurtza (Marlon Brando) preuzimajući vodstvo nad svojom ekipom i putujući rijekom iz Južnog Vijetnama do Kambodže. Pored Coppole, adaptacijom romana se bavio i John Milius koji je promijenio kontekst ''Kolonijalističke Afrike'' u Vijetnamski rat. Već u predprodukciji Milius je imao oko 10 verzija i oko hiljadu stranica scenarija. Međutim, bitno je naglasiti kako je Milius prvo želio da George Lucas (''Zvjezdani Ratovi: Epizoda 4: Nova nada'' i ''Američki grafiti'') režira taj film ali Lucas se ubrzo povukao iz projekta jer se želio posvetiti vlastitim SF idejama, što je na kraju dovelo do toga da Coppola preuzme rediteljsku palicu. Tu počinje prava drama – ne ona na platnu, nego ona iza kamere. Coppola je sam uložio veliki dio svog novca u projekat i čak založio vlastitu kuću kako bi osigurao finansije. Takav potez mnogi bi smatrali ludim, ali u njegovom slučaju to je bio prvi znak potpune posvećenosti i opsesije da stvori film koji će pomjeriti granice.

Snimanje je započelo 1976. godine na Filipinima, gdje su lokacije trebale glumiti džungle Vijetnama i Kambodže. Već od prvog dana snimanja, produkcija je bila suočena s nizom problema. Vremenske nepogode su uništavale setove, glumci su kolabirali pod uslovima vrućine i vlažnosti, a filipinska vojska, koja je trebala pomoći sa helikopterima, povremeno ih je povlačila s lokacije kako bi ih koristila u borbama protiv lokalnih pobunjenika.

Martin Sheen je doživio srčani udar tokom snimanja, a Coppola je, i sam pod strašnim stresom, navodno nekoliko puta doživio nervne slomove i čak prijetio samoubistvom. Produkcija koja je trebala trajati nekoliko mjeseci, rastegla se na više od godinu dana. Sve je bilo nepredvidivo – ništa nije išlo po planu. Jedan od najupečatljivijih primjera je dolazak Marlona Branda, koji se pojavio na setu gojazan, nespreman i bez poznavanja scenarija. Umjesto da snimi akcione scene u džungli, Brando je sniman u mraku, uz duboke monologe, jer Coppola nije imao drugog izbora.

Ono što je trebalo biti klasičan ratni film, pretvorilo se u psihodelično, poetsko putovanje u najmračnije slojeve ljudske psihe. Kamera se nije bojala zadržati na licima iscrpljenih ljudi, na dugačkim sekvencama koje nemaju klasičnu dramaturšku logiku. Film je više izgledao kao halucinacija nego narativna cjelina. I to nije bila slučajnost – to je bio Coppolin cilj: prikazati ludilo rata kroz sopstveno ludilo kao reditelja.

Zanimljivo je da je Coppola organizovao i snimanje dokumentarca o snimanju filma – „Hearts of Darkness: A Filmmaker's Apocalypse“ – gdje njegova supruga Eleanor vodi naraciju kroz snimke iza kulisa. Taj dokumentarac pokazuje ono što je javnosti dugo bilo nepoznato: kako stvaranje jednog filma može izgledati kao vođenje rata – s ličnim gubicima, haosom, paranojom i neizvjesnošću.

Ipak, uprkos svemu, ili možda baš zbog toga, film je 1979. godine prikazan na Filmskom festivalu u Cannesu gdje je osvojio Zlatnu palmu. Publika je bila zatečena. Bilo je to djelo koje nije moglo biti shvaćeno na prvu – ono je zahtijevalo suočavanje, promišljanje i spremnost da se zaronimo u tamu. Coppola je tada izjavio: "Moj film nije o Vijetnamskom ratu. Moj film je Vijetnamski rat." I zaista, „Apokalipsa danas“ nije samo film – to je iskustvo, vrtlog koji nas vuče u srce tame, ne samo svijeta, već i čovjekove duše.

U tom smislu, Coppolino ludilo nije bila prepreka već alat. Snimajući film na ivici raspada, uspio je dočarati svijet koji je sam po sebi bio na ivici raspada. A publika, umjesto da gleda rat iz udobne udaljenosti, bila je prisiljena da ga doživi. Možda upravo zato taj film i danas ostaje jedan od najsnažnijih prikaza ne samo rata, nego i same ljudske egzistencije.









Ask ChatGPT