SFF groznica zaobiđe samo one koji to žele, nesumnjivo. Budući da nisam jedna od njih, sinoć sam imala priliku pogledati premijeru Bosanskog viteza.

"Ko sam?" - Pitanje koje svaki zdrav čovjek sebi postavi barem jednom u životu. Odgovor na njega nije jednostavan, niti lagan. Složen, slojevit, zamršen, a istovremeno prepleten tugom, prihvatanjem, ponosom i kontinuitetom koji je neizbježan.

Sead Delić, protagonist filma je rovio godinama da bi došao do odgovora. Genijalni Tarik Hodžić (poznat i po Scream for me Sarajevo) potpisuje Bosanskog viteza, a pojavljuju se još: Abdulah Sidran, Jasmin Imamović, Irfan Mirza, Enes Dedić i mnogi drugi. Kostime potpisuje Adnan Hajrulahović - Haad, songove magistrica umjestnosti, kompozitorica i mezzo-sopean Larisa Buro. Paleta fantastičnih ljudi, a koje spaja ista misija - prenijeti ljubav prema Bosni na druge.

Viteški se zaroviti u historiju, koja nije nimalo lagana - a s ciljem traganja puta do sebe - žvakati je i svariti je hrabar potez. Iziskuje mnogo gubljenja dijelova sebe, ali i mnogo pronalaženja istih. I prihvatanja.
Oslobađa. Ne guši. Daje mir.

Identitet. Prošlost. Trauma. Prati nas to - stoljećima. I iza Seada stoji upravo ona... trauma.
Rođen i odrastao u Glogovi kod Bratunca (mojim generacijama poznatoj po masovnim grobnicama) uz nenu i djeda, njegovu mladost zatiče agresija. Hrabro se priključuje Armiji Republike Bosne i Hercegovine, odlučan da se ne preda, ma kako skončao; samo ne kukavički.
U agresiji mu je ubijeno 28 (slovima: dvadeset i osam) članova porodice, a od toga dvije rodice spaljene žive.
Preživio i genocid u Srebrenici.
Devedeset i šeste demobilisan, u novom i nepoznatom stanju mira nakon haosa, odlazi za Njemačku, zatim i preko okeana, za Ameriku.
Dvije godine, kaže, su bile idilične... Sve dok ga nije počela proganjati prošlost, dok trauma ne počne vrištati iz nas. Iz naših gena.
U Bosnu je došao prvi puta 2007. I od tad je bol liječio upravo tako - suočavanjem, dolascima u Bosnu.
Samo zdrav čovjek se suočava sa svojim traumama; Nismo stvoreni niti dizajnirani tako da možemo cijeli život bježati od sebe (barem ne bez alkohola, psihoaktivnih sulstanci ili neke druge ovisnosti i jake kompenzacije).

Tu, na raskršću između suočavanja s traumom i bježanja od nje, Sead bira teži put. De facto i bolniji.
Ali, put koji donosi slobodu. I dublji smisao, koji, istini za volju, ne nađu mnogi za kratkog ovog zemaljskog života.

Sead, kao pravi vitez, se bori. Ne bježi. Ne krije se. Viteški staje na megdan sa samim sobom, sa prošlošću nasuprot njega samog...

Bogata smo mi zemlja. I narod junačkog srca.
Vama prepuštam da tajne Bosanskog viteza otkrijete sami, prvom prilikom.
Ono što je meni posebno bolno je da naši ljudi, decenijama, rade fantastične stvari po svijetu: akademski, naučno, profesionalno... iz traume. I mi živimo iz traume, generacijama. A sve te šifre trauma su u našim genima. Neuništivim, nemogućim za promijeniti... Jer, nemamo džaba identičan DNK kao naši preci koji su živjeli na ovom tlu prije pet-šest stoljeća, u Srednjovjekovnoj Bosni.
Nisu ćelije junačkog srca stvorene tek onako, ni iz čega. Duboka i bolna historija nas oblikuje. Viteška, kraljevska, banovska, vazalska, pašanska, agovska i begovska.