Poljska kinematografija nakon Drugog svjetskog rata razvijala se u snažno politički obilježenom kontekstu svijeta podijeljenog na zapadni i istočni blok. Umjetnost, pa tako i film, bila je pod snažnim utjecajem socrealizma, uz jaku državnu cenzuru. Ipak, političke promjene su dovele do periodičnih olakšanja, odnosno faza liberalizacije, koje su imale presudan značaj za razvoj autorskog filma u Poljskoj.

Prvi period liberalizacije dolazi nakon Staljinove smrti. U tom trenutku pojavljuju se antiratni filmovi, često obojeni humorom i dozom sentimentalnosti, koji se udaljavaju od rigidne propagande. Nakon toga slijedi faza ''zatvaranja'', u kojoj Partija podržava filmove o umjetnicima, radnim zadrugama i društveno podobnim temama, vraćajući kontrolu nad filmskim izrazom. Treća liberalizacija, u vrijeme Hruščova, donosi novu generaciju autora i ideju da umjetnik mora biti obrazovan, svjestan forme i društva u kojem stvara. Tada se formira Poljski novi talas, suptilno politički, ali prvenstveno fokusiran na čovjeka i međuljudske odnose.

Najpoznatiji predstavnik tog perioda je Roman Polanski, koji je karijeru započeo kao glumac, a kasnije postao ''household name'' u američkoj kinematografiji. Njegov film ''Nož u vodi'' (1962) u Poljskoj je bio loše prihvaćen, dok je u inostranstvu doživio veliki uspjeh. Film se bavi sukobom danas takozvanih ''alfa-mužjaka'', klasnim razlikama između ''crvene buržoazije'' i mlade radničke klase, ali i muško-ženskim odnosima kroz ljubavni trougao. Posebno je značajna Polanskijeva upotreba prostora na jedrilici, dijagonalna kompozicija i simbolika noža kao sredstva razvoja odnosa među likovima.

Važan autor je i Andrzej Munk, čiji film ''The Passenger'' ostaje nedovršen zbog njegove smrti. Kombinacijom dokumentarnog i igranog filma, fotografija i različitih perspektiva, Munk se bavi sjećanjem, autorstvom i moralnom odgovornošću ljudi koji su radili u koncentracionim logorima. Film postavlja pitanje čije je sjećanje validno i kako kolektiv filmske ekipe utiče na konačni oblik djela.

Film ''Walkover'' predstavlja klasičan primjer novog talasa: savremena priča o dvoje ljudi, sa dugim kadrovima i narativnom otvorenošću. Već na početku vidimo ženu koja se baca pod voz, ali film se dalje time ne bavi, naglašavajući slučajnost i fragmentarnost stvarnosti. Upravo takav pristup potvrđuje ključnu odliku Poljskog novog talasa: interes za životne situacije i ljude, više nego za jasne političke poruke.