Zapadnonjemački novi talas nastaje kao snažna reakcija na poslijeratnu učmalost njemačke kinematografije i društva koje nikada do kraja nije raskrstilo s vlastitom prošlošću. Do ranih šezdesetih godina filmsku produkciju su uglavnom činile eskapističke komedije, Heimat filmovi, krimići i popularni vesterni po romanima Karla Maya (poput serijala o Winnetouu). Upravo protiv takve ''zabavne amnezije'' ustaje nova generacija autora.

Ključni trenutak je Oberhausenski manifest (1962), u kojem mladi reditelji proglašavaju da je ''stari film mrtav'' i zahtijevaju nove forme i nove sadržaje. Ubrzo nastaju i institucionalni uslovi za takvu produkciju – fondacije i fondovi koji omogućavaju finansiranje autorskih, eksperimentalnih filmova. Ovi autori nisu lično učestvovali u ratu, ali su duboko opsjednuti njegovim posljedicama. Njihovi filmovi ne govore o ratu direktno, već o stvarnosti Zapadne Njemačke poslije rata, o kontinuitetima moći i činjenici da nacizam nije jednostavno nestao, već je u raznim oblicima preživio.

Estetski, novi talas se oslanja na Bressona i Brechta: distanca, ukočen stil, nagli rezovi i brehtijanski efekat otuđenja služe da gledalac ne ''uranjava'' pasivno u priču, već da kritički promišlja ono što vidi. Historija i književnost igraju ključnu ulogu – reinterpretacija prošlosti postaje način razumijevanja sadašnjosti.

Film ''O.K.'' (1970) Michaela Verhoevena radikalno pokazuje kako ideologija opravdava nasilje. Uvođenjem principa filma u filmu i otvoreno autoreferencijalnog postupka, Verhoeven naglašava da nije važno da li glumci ''liče'' na Amerikance ili Vijetnamce: bitno je da sistem nasilje prikazuje kao prihvatljivo i bez posljedica. Izbacivanje filma sa Berlinskog festivala i solidarno povlačenje drugih autora doveli su do kolapsa festivala, što dodatno potvrđuje subverzivnu snagu novog talasa.

U kratkom filmu ''Machorka-Muff'' Jean-Marieja Strauba, tema je isključivo moć. Čitava forma filma podsjeća na religijski ritual: kroz ukočen stil i hladnu strukturu, posmatramo kako lik simbolički ''biva iniciran'' u generala. Nasilje i autoritet ovdje se ne objašnjavaju psihologijom, već sistemom.

''Yesterday Girl'' (Abschied von Gestern) Alexandera Klugea, pak, jasno aludira na Kafkin ''Proces''. Kroz lik Anite G. pratimo postepeni pad pojedinca koji pokušava pronaći identitet i smisao unutar rigidnog historijskog i društvenog okvira. To je film o nemogućnosti pripadanja i o sudaru lične sudbine s bezličnim sistemom.

Zapadnonjemački novi talas tako ostaje jedan od najvažnijih primjera kako film može postati kritičko sredstvo – ne samo umjetnost, već i politički i historijski čin sjećanja.