''No Other Land'' (2024.) je dokumentarni film palestinsko-izraelskog autorskog kolektiva koji čine Basel Adra, Yuval Abraham, Hamdan Ballal i Rachel Szor, ujedno i reditelji filma. Nastao u koprodukciji palestinske kuće Yabayay Media i norveške Antipode Films, film je zamišljen kao čin otpora i svjedočanstvo borbe za pravdu u izraelsko-palestinskom sukobu. Prateći period od 2019. do 2023. godine, film dokumentuje uništavanje palestinskih domova i prisilno raseljavanje stanovništva na okupiranoj Zapadnoj obali, koje izraelska vojska sprovodi radi prenamjene tog prostora u vojnu zonu za obuku.

U središtu filma je Basel Adra, mladi aktivist iz zajednice Masafer Yatta koji kamerom bilježi svakodnevno nasilje, rušenje kuća i sistematsko potiskivanje palestinskog stanovništva od strane pripadnika Izraelskih sigurnosnih snaga (hebrejski: צבא ההגנה לישראל/C’va Ha-Ha’gana Le-Jisrael: ''Snaga za odbranu Izraela''). Paralelno s ovim, imamo prikaz njegovog odnosa i prijateljstva s izraelskim aktivistom/novinarom Yuvalom Abrahamom i time film sugeriše da ipak postoji mogućnost empatije i otpora između ova dva naroda sve dok postoji prepoznavanje objektivnog zla.

Iako se na površini bavi prisilnim raseljavanjem i vojnim nasiljem, ''No Other Land'' u svojoj suštini govori o pravu na dom, dostojanstvo i historijsko pamćenje. Uništavanje kuća i mnogih drugih objekata zajednice ovdje nisu prikazani samo kao fizička razaranja prostora, nego kao sistematsko brisanje identiteta, pripadnosti i kontinuiteta jedne zajednice. Upravo u tome leži i njegova najveća politička snaga: film ne govori samo o okupaciji teritorije, nego o pokušaju brisanja života koji toj teritoriji pripada.

U tom kontekstu posebno je upečatljiva i ironija samog naziva izraelske vojske – ''Izraelske odbrambene snage''. Film ne insistira eksplicitno na toj ironiji, ali je neumoljivo razotkriva samim prizorima koje bilježi: postavlja se pitanje šta u ovakvom kontekstu uopšte predstavlja ''odbrana'' i koga tu vojska zapravo štiti. Suočeni s prizorima razaranja, protjerivanja civila i militarizacije prostora, službeni naziv jedne vojne sile (kao što je Izrael) počinje djelovati kao eufemizam koji prikriva stvarnu prirodu njenog djelovanja. Upravo u tom raskoraku između imena i slike film pronalazi jedan od svojih najsnažnijih političkih efekata, toliko snažan da je dio izraelskog političkog vrha postala svjesna snage ovakvog filma kao medija toliko da je počela s procesom njegove diskvalifikacije (kao primjer nek se navedu riječi izraelskog ministra kulture i sporta Makhloufa ''Mikija'' Zohara povodom pobjede filma na Oskarima 2025. godine, navodeći kako je to ''tužan trenutak za svijet filma'' i kako je ovaj film ''sabotaža protiv Države Izrael''1)

Formalna snaga filma leži upravo u njegovoj sirovoj neposrednosti. U trenucima mirnijeg posmatranja svakodnevnice kadar je stabilniji, kompozicija smirenija, a kamera djeluje gotovo nenametljivo, kao instrument bilježenja života koji uprkos svemu traje. Međutim, u scenama nasilja i sukoba vizuelna struktura filma naglo se mijenja: kadar postaje nestabilan, pokret isprekidan, a slika gruba i ručno uhvaćena u trenutku neposredne opasnosti. U tim prizorima se jasno osjeća da estetska kontrola postaje sporedna; Basel ne snima da bi proizveo vizuelno dopadljiv kadar, nego da bi sačuvao dokaz. Upravo zato ti snimci posjeduju posebnu težinu: njihova formalna nesavršenost ne umanjuje njihovu snagu, nego je dodatno pojačava, jer potvrđuje autentičnost, hitnost i rizik samog čina snimanja.

Takav dokumentaristički postupak filmu daje izuzetnu emocionalnu i političku uvjerljivost. Trenuci obračuna s vojskom nisu posredovani sigurnom distancom posmatrača, nego se odvijaju iz same unutrašnjosti događaja, zbog čega gledalac ne ostaje tek pasivni svjedok, nego gotovo fizički osjeća tjeskobu, haotičnost i neposrednu prijetnju tih trenutaka. Upravo zahvaljujući toj sirovoj dokumentovanosti, nasilje u filmu ne djeluje kao apstraktna politička tema, nego kao konkretna i opipljiva stvarnost.

U tome se otkriva i širi značaj ''No Other Land-a'', ovaj dokumentarac nije samo svjedočanstvo ''o jednom sukobu'', nego prvenstveno snažan podsjetnik na moć filma kao medija. On pokazuje da kamera ovdje nije samo sredstvo bilježenja, nego sredstvo otpora, pamćenja i političkog svjedočenja. Sama potreba da se prizor sačuva, zabilježi i pošalje dalje (izvan granica okupiranog prostora, prema svijetu koji često odbija da vidi) postaje čin otpora sam po sebi. Upravo u toj potrebi da se istina sačuva i učini vidljivom leži sama snaga filma: ''No Other Land'' pokazuje koliko je filmska slika moćna kada postane dokaz, koliko je važna kada postane pamćenje, i koliko opasna kada razotkriva brutalnost nasilja.

1 IZVOR: https://www.thewrap.com/no-other-land-oscar-backlash/