''Testament'' Mirze Begovića nastavlja stil koji je već pokazao u filmu ''Amanet'': radnja smještena u bosansko selo, jednostavni ljudi, svakodnevne situacije, humor i naglašena emocija. Film je snimljen u okruženju srednje Bosne, u blizini Zenice, a prostor je prikazan pažljivo i s osjećajem. Dnevni prizori prirode, boje, pejzaži ­- sve to čini da mjesto izgleda privlačno i živo. Međutim, taj prostor uglavnom ostaje samo vizuelni okvir, a ne nešto što učestvuje u samoj priči ili nosi dodatno značenje.
Jasno je da je film namijenjen širokoj bh. publici, i publika u njemu uživa. Humor je lagan, prepoznatljiv, likovi su napravljeni tako da se ljudi mogu brzo povezati s njima. Ipak, ispod površine film pokušava otvoriti i ozbiljnija pitanja: odnose u porodici, ljubav, prijateljstvo, ogovaranje, brige ''malih ljudi''. Ta pitanja, međutim, ostaju nedovoljno razvijena. Film ih dotiče, ali ih rijetko zaista istražuje.
Najveći problem leži u scenariju. Iako naslov ''Testament'' upućuje na glavnu temu, film se često udaljava od nje. Pratimo Asada (Zlatan Školjić) koji otkriva da imovina njegove porodice zapravo pripada državi, što otvara važan konflikt — ali taj konflikt ubrzo pada u drugi plan. Film prelazi na drugu priču: o Nuragi (Adem Smailhodžić) i njegovom ocu Begi (Josip Pejaković), koji svakog dana odlazi na groblje da posmatra grob žene koju je volio cijeli život. Obje priče imaju emotivnu snagu, ali nisu međusobno povezane. Kao da gledamo dva odvojena filma koja su slučajno spojena. To ne bi smetalo kada bi struktura bila smišljena tako da sve priče jednako napreduju, ali ovdje djeluje da film skače s jedne linije na drugu, bez jasne veze.
Problem dodatno pojačava neodređenost žanra. Na trenutke djeluje kao komedija, zatim kao drama, ali te dvije strane nisu skladno spojene. Ponekad gledatelj ne zna da li treba da se smije ili da bude ganut. Humor se često zasniva na već viđenim klišejima u domaćim filmovima - poput poštara koji otvara tuđa pisma. Takvi detalji čine da film gubi originalnost.
Likovi su uglavnom nacrtani vrlo pojednostavljeno, pa glumci nemaju prostor da razviju uvjerljive, složene figure. Zbog toga gluma djeluje pomalo vještačka, što nije krivica samih glumaca nego načina na koji su likovi zamišljeni.
Režijska rješenja uglavnom ostaju u sigurnim, predvidljivim okvirima, ali ne ostavlja poseban utisak. Film izgleda korektno, ali nema rješenja koja bi ga izdvojila ili učinila prepoznatljivim. Djeluje kao film koji bi mogao režirati gotovo svaki reditelj koji je tek završio Akademiju - ne zbog nedostatka truda, nego zbog odsustva jasnog identiteta u načinu snimanja.
''Testament'' sam po sebi nije loš film. On uspijeva zabaviti publiku i pružiti laganu, emotivnu priču. Ali problem nastaje kada ovakav tip filma postane jedina dominantna forma u bh. kinematografiji. Ako se snimaju isključivo filmovi koji zadovoljavaju očekivanja ''prosječnog gledatelja'', bez pokušaja da se prikažu drugačiji stilovi i teme, onda filmska scena gubi raznolikost i širinu.
Zato ''Testament'' treba posmatrati i kao simptom: pokazuje šta publika voli, ali i podsjeća na to koliko je važno otvarati prostor za drugačije filmove, hrabrije pristupe i nove ideje - kako bi bh. kinematografija ostala živa i razvijala se u više pravaca, a ne samo u jednom.