Krimi-džimi kultura, odnosno kriminalistički filmovi i serije, obilježili su srpsku kinematografiju 21. vijeka. Na čelu te savremene kulture nalazi se Južni vetar, koji je svojim stilom, atmosferom i uticajem definisao novi pravac domaćeg kriminalističkog žanra. Takvi filmovi postali su izuzetno popularni jer većina ljudi ne živi taj život, pa kroz ekran žele da osjete kako izgleda biti na drugoj strani – u svijetu opasnosti, moći, zabranjenih stvari i podzemlja. To je svojevrsni uvid u mračni svijet koji je većini dalek, ali im kroz film djeluje uzbudljivo i privlačno, bez stvarnih posljedica.

Ipak, lično me takvi filmovi ne zanimaju previše. Gledao sam, naravno, kultne Rane, film koji je obilježio srpsku kinematografiju i postao obavezni dio domaće filmske istorije, ali Južni vetar nisam gledao. Ne mogu reći da je loš ili precijenjen – jednostavno me nije zanimao. Više sam ljubitelj komedija ili kultnih istorijskih filmova, poput Montevideo, Bog te video, koji nose posebnu emociju i toplinu. Upravo zbog toga će mi Miloš Biković uvijek ostati mali Tirke sa Čubure, a ne Maraš. Ta uloga i taj film ostavili su na mene snažniji utisak, bez obzira na to kako ga danas većina pamti.

Osim toga, komedije i istorijski filmovi imaju potpuno drugačiju energiju. Umjesto mračnog podzemlja, nude humor, nostalgiju, ljudske priče i atmosferu koja te opušta, umjesto da te opterećuje. Takvi filmovi se lakše povežu sa svakodnevnim životom, a istovremeno pružaju i neku toplu, domaću notu koja se rijetko može naći u kriminalističkom žanru. Zato mi ti filmovi ostaju bliži srcu i draži za gledanje.

S druge strane, razumljivo je zašto krimi žanr i dalje dominira – publika voli napetost, jake likove i brze obrte. Ali dok mnogi uživaju u adrenalinu i brutalnoj realnosti, ja ostajem vjeran filmovima koji donose osmijeh, emociju i duh vremena koji volim. Svako ima svoj ukus, a ljepota kinematografije je baš u tome što nudi ponešto za svakoga.