Kad je najavljeno da stiže Alien Earth, moja prva reakcija bila je: ''Može, hajde da vidimo.'' Ipak mi je Alien: Romulus ostavio dobar utisak i probudio nadu da franšiza još ima snage. Ali, ruku na srce, koliko puta još treba reciklirati isti recept i pakovati ga kao novi prequel? Čak se čini da su ksenomorfi postali žrtve vlastite hiperprodukcije. S druge strane, toliko su puta gurali Osmog putnika u proces revitalizacije da i sam H.R. Giger vjerovatno negdje u grobu koluta očima. Četvrta sreća za ponovni početak, zar ne?

Ipak, trailer je izgledao fino, prljavi svemir, klaustrofobija, mračne poluosvijetljene sale, atmosfera koja podsjeća da je franšiza nekad znala šta radi. Prva epizoda čak i potvrđuje to; krv, paranoja, sumnjive korporacije, glumci koji ne izgledaju kao da su pobjegli sa TikToka nego sa stvarnog svemirskog broda. Bio sam spreman priznati: okej, možda ovo ima dušu.
Ali onda dolazi horor zvani druga epizoda. Kao da su scenaristi zamijenjeni ekipom koja je odrasla na Marvel filmovima, ali onim poslije Endgame-a. Sve ono što je obećavalo i pridodavalo mračnoj atmosferi: svemirski realizam, promišljena gradnja svijeta, pitanja o tehnologiji i ljudskosti, bačeno je kroz prozor. Umjesto toga, likovi se ponašaju kao da su na teambuildingu, humor promašuje ritam kao loš cover bend, a drama je razvučena do besmisla, poput ''Kestena'' od Alise.

Noah Hawley, koji je radio na ekranizaciji Farga i uspio sačuvati taj prepoznatljivi mračno-humoristični duh, dolazi sada u svijet Aliena. Dva su zapleta u igri: prvi se fokusira na brod koji je pao na zemlju i drugi je onaj u kojem djevojčica pretvorena u androida i vodi tim klinaca ka ostvarenju cilja. Dragi produkcijski tim, ne možete baš od svakoga napraviti novu Sigourney Weaver. U praksi to izgleda kao kad bi miješali Motorhead i Teletabise, ne ide. Petar Pan koncept u drugom univerzumu.
Najveća ironija je što se serija trudi da pokaže Zemlju pod čizmom korporacija, tehnologiju i društvo, pa čak i postavi pitanja o granicama ljudske svijesti i androida. I to radi donekle solidno, vizualno je upečatljivo, glumačka postava ima neku iskru, npr. Timothy Olyphant kao android izgleda odlično. Ali sve to pada čim u kadar ulete ''djeca-androidi'' sa svojim dijalozima koji zvuče kao likovi serija sa Disney XD-a.

Ksenomorf. Umjesto vanzemaljske prijetnje čija je prava jeza i bit u parazitskom razmnožavanju, ovdje ga svode na običnog koljača. Freddy Krueger u svemiru, ne ide. Ali ksenomorf je puno više od toga. To nije samo monstrum, to je predator, neumoljiva mašina za preživljavanje, stvorena da testira granice svake vrste koju dotakne. Svaki njegov pokret, svaka njegova odluka, nosi egzistencijalnu težinu: on je oličenje očajničke borbe čovječanstva da opstane u beskrajnom, hladnom svemiru. Napetost i strah koji izaziva nije samo u krvi i mesu, nego u egzistencijalnom šoku, podsjetniku da čovjek u svemiru nikada nije na vrhu prehrambenog lanca, da je ranjiv i sitan pred zakonima prirode.
Ovdje? Sve je svedeno na klaonicu, i time se gubi slojevitost koja ksenomorfa čini kultnim.

Za kraj predvidljivost: Noah Hawley nas tjera da se zapitamo da li je ksenomorf samo mašina za ubijanje, ili ključ preživljavanja ljudske vrste. I to ćemo naravno saznati na kraju sezone ili možda u drugoj ili trećoj sezoni serije, ako je bude uopće.
S druge strane, FX očito želi ponoviti prošlogodišnji uspjeh koji su imali sa serijom Shogun, nadajući se zaradi od 250 miliona dolara jer, naravno, motivacija je uvijek novac, a ne umjetnički i estetički integritet. Ima još vremena da se situacija popravi, držimo fige za to.