Kad sam čuo da se snima nastavak filma "Munje" bio sam izuzetno srećan i s nestrpljenjem sam čekao da pogledam film. Kako li žive Pop i Mare danas? Kako su autori postavili priču? Hoćemo li imati nove fore ili će sve biti okrenuto ka uklapanju starih u novo vrijeme? Sve to i još mnogo toga me zanimalo.
Onda je film izašao i ljudi su ga popljuvali. Iako volim da mišljenje o nečemu sam steknem, a ne da slušam druge, odlagao sam gledanje kako bih izbjegao razočaranje.
Početak je 2025 godine. Prošlo je skoro dvije godine od premijere. Konačno sam ga pogledao. I evo mojih utisaka.
Film definitivno nije ni blizu prvom dijelu ali nerealno je i očekivati boje Munje od Munja. Scenarista Anđelić postavlja Mareta i Popa u period 20 godina kasnije i od tog počinje da razvija priču. Vjerujem da je još mnogo vas koji film niste gledali pa ću probati da vam ne spojlujem.
Ono što sam davno napisao u nekom svom tekstu se pokazuje upravo u ovom filmu. Ljepota knjige, filma ili serije je u tome što ima svoj kraj. Ima momenat u kom sve stane, zamrzne se i zaokruži priču koja nam je u fokusu. Problem sa životom je što se vrijeme ne zamrzne u najsrećnijem trenutku i moramo da nastavimo da živimo. I nakon momenta sreće i ekstaze moramo da ustanemo, odemo na posao, spremimo sebi hranu ili prosto da nastavimo da postojimo.
Tako je i sa Munjama. Nakon što smo zapamtili srećni završetak filma, momenat sreće i nečeg lijepog Pop i Mare su nastavili da žive. I život im je učinio ono što život čini.
Ono u čemu griješimo je što ovaj film gledamo kao komediju i očekujemo od nje mnogo smijeha kao tokom prvog dijela. Film je mnogo više gorak, a mnogo manje smiješan. Uostalom, zabavni i neozbiljni likovi i u životu na kraju stradaju jer čovjek mora da odraste. Ne može da cijeli vijek provede zezajući se kao u onoj Beogradskoj noći.
Ono što je slično prošlom filmu je struktura filma. Ponovo je skoro čitav smješten u jednu noć. Ponovo je skup slučajnih susreta i mnogo dinamike.
Problem koji ja imam sa ovim filmom je razvoj radnje i likova. Iako je ideja dobra, postavka takođe, radnja je toliko ubrzana i plitka da više liči na prepričavanje filma nego na film. Razrada novih likova je loša, skoro nepostojeća. Troje štrebera, narkoman, razredna, ambasador, mafijaš veći i od Gojka... svi su tu samo kao silueta. I bilo bi licemjerno od mene kritikovati to, jer ja za svoje romane kažem da su i likovi radnja i opisi samo siluete i da čitaoci sami treba da im daju kompletnu sliku. Ipak, kod mene nikad nisu i radnja i likovi istovremeno siluete, nego nadopunjavaju jedni druge. No pustimo sad mene). Stare likove znamo. Zanimljivo nam je gledati kako su "napredovali" u prethodnih dvadeset godina. O novim ne znamo ništa.
Ipak, glumačka ekipa je odlična i ono što scenarista nije napisao oni su uspjeli iskarikirati. Tako maestralna Seka Sablić i uvijek glasni Dragan Marinković Maca svoja dva lika prenaglašavaju i donose komične tonove tamo i gdje nisu bili zamišljeni. Vlada Kovačević u ulozi nekog "bečkog Pikca" je pokazao sav svoj raskošni talenat i vjerovatno sam razvio svoj lik. Definitivno je uz Seku najsvjetlija tačka među novim likovima. I Miona Marković je uspjela da iskoristi prostor koji joj je dan i pokazala je da itekako umije da glumi, čak i kad scenario nije sjajno napisan. Biće od nje velika glumica.
I glumačka postava koja glumi mlade hemičare je takođe dosta dobra, ali njihovi likovi su ostali negdje nedorađeni iako su dali jedan novi ton i novi šmek filmu.
Omaž Glogovcu je prikazan kroz jednu scenu. Policajac je u Portugalu i ako niko, bar je on uspio u životu. Ostvario je svoj san.
Dok je lik Kate donekle očekivano postavljen, možda najgenijalnija, da ne kažem najmunjovksija stvar i rješenje filma je uloga Lole. Kako su je ubacili u film na krajnje neočekivan način, ne namećući je kao glavnog lika, a opet ostavljajući ono što je ona donosila je zaista odlično.
Dopadaju mi se i neke reference na današnju treš kulturu, kao Kovačevićevo "Kićanović" kad ubacuje novac u džep. Tu su i ljudi koji nisu glumci, ali ih znamo i volimo kao što su Milorad Milinković, Đus i Miloš Milaković. Đus je svoju rolu odigrao karikirajući i leglo mu je. Podsjeća me na likove iz trećeg dijela "Mi nismo anđeli". Milaković, opet, kroz čitav film ćuti, ali je tu, a on čim je tu, zabavan je.
Na kraju, opšti utisak je da film vrijedi pogledati. Nisu to one Munje. Nije to ni ono vrijeme. Nismo to ni oni mi.
Gledao sam i bolje i lošije nastavke nekih drugih filmova.
Da li je moglo bolje? Jeste. Da li treba snimati treći dio? Ne, zaboga. Da li ću gledati film opet? Vjerovatno da hoću.