Predvodnik partije Crnih Pantera, Fred Hampton, ostavio je veliki trag među populacijom Afroamerikanaca(pa i Latinoamerikanaca i šire) u SAD-u, samo što nikako da se svetom stvarno pročuje taj istinski pokušaj socijalizma u ovoj državi...da li je napokon došlo to vreme? SADA, u 21.veku, kroz kinematografiju?
Judas and the Black messiah(2022) je samo jedan od istorijskih filmova režiranih tokom 21. veka, nastalih kao odgovor na velike promene u SADu nakon Trumpovog mandata i smene. Ovo je veoma emotivna biografija o čuvenom predvodniku organizacije Crni Panteri(Black Panthers Party), Fredu Hamptonu. Iako ovaj biografski film prema ocenama ne predstavlja najprecizniju sliku o tome kako su se događaji dešavali u realnoj istoriji, svakako treba u obzir uzeti da ovo nije bilo kakav film, niti je dokumentarac, već biografska drama. Život ljudi ovde je predstavljen iz tačke ljudskosti i saosećanja, pokušavajući da u gledaocu probudi svest i podstakne na razmišljanje istraživanje i zdravorazumsku rasudu. Ako je cilj ovog izvrsnog umetničkog dela imalo ličio na opisano, onda je svakako postignut.
Partija Crnih Pantera(BPP) je organizacija nastala 60ih godina 20. veka, prevashodno kao revolucionarna grupa koja je za cilj imala okupljanje Afroameričke populacije SAD-a radi samoodbrane od nasilja koje je u to vreme policija sprovodila nad crnačkim stanovnicima države. Oformljenje ove organizacije je bio odgovor na praktično nepostojeće rešavanje problema oko rasnih razlika nakon što je Martin Luther King ubijen. Problem ove organizacije, bio je taj što su osnivači došli do zaključka da se od policijske brutalnosti mogu odbraniti samo koristeći njihova sredstva i zato se dešava da Crne Pantere neki smatraju terorističkom organizacijom, iako je njihova uloga bila suprotna. Bez obzira na motive i delanje ljudi ove grupe, posedovanje i rukovanje oružijem im svakako nije plus u sticanju ugleda od strane sveta, iako su na mnogim mestima naišli na razumevanje zbog jačine pritiska od strane SAD-a, a i tadašnje količine besa u vazduhu, usmerenog protiv opresivnih režima.
Fred Hampton se pojavio u Crnim Panterima kao mladi član i malo je jače i dalje pogurao lenjinističko-marksističke tendencije i poglede na svet koje je organizacija već baštinila. On je bio obećavajući omladinac svog doba i generacije, a bio je i veoma svestan situacije u kojoj se njegova rasa nalazila, čak ne u smislu gledanja na belu rasu kao na pretnju, već je video horizonte šire od toga. Video je opasnost po ljude čitave zemlje, po budućnost njihove dece, sve zbog razdora pod nametnutim sistemom od strane ljudi na vrhu ekonomske piramide, pre svega kapitalizmom(sa "ekstremitetima" - ekstremno okrutnim tretmanom za određene ljude).Slobodni mislioci po ideološkim pitanjima, u to vreme u SAD-u, pogotovo ako bi crnci bili u pitanju, nisu bili olako shvatani od strane vrha države i FBI je bio zadužen za raskrinkavanje bilo kakvog uspeha koji bi organizacije koje propagiraju socijalizam uspele da postignu. Fred Hampton je kao borac protiv bilo kakve opresije nad ljudima, učestvovao u raznim aktivnostima još u srednjoj školi u Maywood-u. Osnivao je i učeničke antirasističke organizacije, radio sa crncima i belcima, sa svima koji su želeli da ga razumeju i da nauče kako da prekinu rasistički ciklus razmišljanja i raskola među narodom. Međutim, nakon što se pridružio Crnim Panterima i privukao pažnju javnosti, postao je večita meta FBI-a. Radio je zajedno sa svojim saborcima, drugarima, pa i ljudima kojima je ranije pomagao pri teškim suđenjima ili dok su bili crnački optuženici kao mete za iživljavanje policije – a ono na čemu su radili, bilo je širenje svog uticaja zarad solidarnosti, jednakosti, boljeg i besplatnog obrazovanja, ali –
Među njima najvažnijim zahtevima su bili zaštita Afroamerikanaca kroz odštetu za pretrpljeno poniženje i mučenje robovanjem, kao i lišavanje dodatnih obaveza prema državi samo jer nisu bele rase, uz dozvoljeno naoružanje – e ta poslednja stavka je bio segment koji je pokretu davao neskriveni militantni karakter i govorio o neizbežnom haosu koji će nastati u roku od svega par godina njihovog delovanja.
Za početak, zbog neintegrisanosti crnaca, različitim radnjama, kao i mnogim mestima je pristup bio ograničen za crnce svake životne dobi, pa su Panteri stvarali alternativne načine za ostvarenje jednakih prava za sve(jer protestnom borbom ne bi došlo do promene).Organizovana je i fondacija besplatnih obroka za decu, u čiji je okvir vremenom uključeno i obrazovanje te dece.Uticaj se širio veoma brzo, čak su, kao nasleđe svega što su učinili, ostali zapamćeni kao najuspešniji pokret za crnačka prava među svim tada nastalim.
Dakle pokret je napredovao, širio se, čak je Hampton gurao priču o stvaranju „Dugine koalicije“, kojom je kasnije spojio vrlo raznovrsne organizacije(ujedinjujući BPP sa Young Patriots Organisation - Mlade Patriote i The Young Lords - Mladi Predvodnici), borce za veoma raznolike ciljeve, čemu su se kasnije pridružili Students for a Democratic society - Studenti za demokratsko društvo, Brown berets - Braon beretke, Red Guards Party - Partija Crvene Garde itd. Ovim su postigli ujedinjenje ljudi svih generacija rasa i porekla, okupivši ih oko zajedničkih problema -
Podeljenosti.
Nepravde.
Policijske brutalnosti.
Siromaštva.
Međutim, među najodgovornijim članovima, iznutra, najbližima predvodniku, bio je špijun. Willliam O’Neal je bio praktično dečak kada se pridružio Crnim Panterima, ali samo jer je uhvaćen u krađi i ubačen, umesto u zatvor, u partiju – da prenosi informacije. Njegova umešanost koja je povezala Edgara Hoovera, FBI agenta, sa dešavanjima i podacima pantera, dovela je do upada u stan Freda Hamptona i njegovog ubistva, 1969. godine. Ovakav tragični završetak jedne turbulentne priče o borbi za prava i promenu sistema nije zaustavio borbu same partije Crnih Pantera, već je uzdigao na viši nivo njihov humanitarni rad, kao i borbe za jednaka prava i obrazovanje.
Iako je partija nastavila sa svojim radom veoma vatreno, brojnost članstva je drastično opala već nakon smrti velikog predvodnika i aktiviste sa velikim snovima. Postoje i sumnje da je Hampton već bio polumrtav kada je policija upala u stan zato što se smatra da je bio otrovan od strane doušnika. Ova informacija bi trebalo da još uvek nije zvanično potvrđena, iako su na autopsiji u telu Freda Hamptona našli opasnu količinu barbiturata(supstance koja dovodi do pospanosti, slabljenja refleksa, sposobnosti rezonovanja, pamćenja, koncentracije i može se koristiti za spavanje, ali su simptomi veoma uočljivi - dok veća količina dovodi do kome i smrti). U principu, William O’Neal je taj koji je otrovao Freda, iako je na intervjuu porekao to, kao i bilo kakvu povezanost sebe sa BPP-om van službe FBI-ju. Iako je tako zabeleženo, kratko vreme nakon ispitivanja, O’Neal se ubio.
Istorija je zapisana i sve to uredno stoji na papiru, iza nas, ali da li je sve toliko jednostavno za prihvatiti da se može samo prepričati i zaključiti - Pa dobro, eto još jedne tužne priče za laku noć, ali šta je bilo bilo je, hajde sada da se bavimo nečim veselijim. - i da samo ostavimo to za nadoknađivanje nekom drugom? Odgovor je na svima nama, a potpitanje - Da li smo spremni na to da preuzmemo tu odgovornost i uradimo ispravnu stvar?
Ako je ova izvanredna priča, pretočena u težak emotivan i revolucionaran film, samo krvava bajka za čitaoce, onda -Lepo spavajte- ali ako smo svesni i sposobni da nešto promenimo...hoćemo li?
