Veliki pozdrav dragi čitaoci, online babuka je tu sa novom filmskom analizom, zato upozorenje i spoiler alert. Ovaj put pod lupu stavljamo film Griješnici (Sinners) režisera Ryana Cooglera. Glavnu ulogu tumači popularni Michael B. Jordan, koji igra dvojicu braće blizanaca i koji se iz Čigaškog podzemlja vraćaju u svoj mali grad želeći da započnu novi posao. Pošto su godine proveli sa najvećim mafijašem Caponom, radeći po kafanama i klubovima, odlučuju taj biznis nastaviti u rodnom mjestu. Iako mnogi u filmu prepoznaju jaku antirasističku poruku (sa pravom), gledajući film, ja sam kroz vjerski filter uočio neke druge poruke koje vrijedi istaknuti. Moram reći da sam za film prvi put čuo na društvenim mrežama u videu islamskog influencera koji je pratiocima savjetovao da film ne gledaju. To je naravno u meni probudilo još veću znatiželju i morao sam da vidim o čemu se radi. Jer kako pobijediti đavola ako ne poznajemo njegove trikove!? Iznenadio sam se kada sam shvatio da se radi o vampirskom horor filmu. Ta priča je milion puta ispričana i šta tu ima novo da nas iznenadi!? Negdje na pola filma sam se sjetio Tarantinovog „From dusk till dawn“, jer „Sinners“ ima sličan plot twist. Prvi dio filma mislimo da se radi o klasičnom krimi trileru da bi se u pola priče pojavili vampiri.

Snažna komponenta filma je muzika. Početna scena nam prikazuje krvavog Semija koji dolazi sa komadom gitare u crkvu. Njegov otac, koji je svećenik, ga grli, smiruje i govori da treba odbaciti gitaru. Sve pomalo podsjeća na ovisnika koji nema snage da odbaci iglu. Scena završava krupnim kadrom Semijeve ruke koja ipak zadržava instrument. Semi je lokalni muzičar koji svira gitaru toliko dobro da ima moć prizvati muzičke duhove prošlosti, kao i budućnosti, što je u jednoj sceni odlično prikazano. Braća Smoke i Stack ga naravno angažuju u klubu, a ključnu ulogu igra i u zadnjoj sceni filma.

Film je zadržao sve tradicionalne načine kako ubiti vampira. Bijeli luk, kolac kroz srce, križ i naravno sveta voda. Još jedan važan stereotip vampira je da moraju biti pozvani da uđu u kuću. Tako biva kada se prvi vampiri pojave ispred novootvorenog kluba. Jako su ljubazni, šarmantni, obećavaju da će potrošiti puno novca, čak se izjašnjavaju kao protivnici rasizma, no pošto obezbjeđenju djeluju sumnjivo, ulaz im biva zabranjen i nema bujruma. Scena je odlična metafora kako zlo, ili u islamskom slučaju, šejtan postupa. Prepoznao je lokal kao mjesto grijeha, ljubazan je, nudi novac kako bi se približio i ovladao ljudima. Ali to je sve što može: da se dodvorava i poziva. A ako je osoba dovoljno jaka, on nema utjecaja. Sve podsjeća na priču kako će se šejtan pravdati na sudnjem danu kada ga ljudi optuže da ih je zaveo. I tada će reći upravo to: ja sam vas samo pozivao, vi ste bili ti koji ste donijeli odluku i odazvali se! Međutim, dok taj dan ne nastupi, đavo ne spava i koristi sve alate kako bi nam se dodvorio.

Jedna od vrata koje zlo koristi je svakako muzika i kako to danas nazivamo zabavna industrija. Opće je poznato da je muzika u islamu zabranjena. Iako postoje hadisi o izuzecima, kao što je bajram i odlazak u bitku, sva četiri mezheba se slažu da je muzika haram. To podrazumijeva skoro sve instrumente, ali ne i akapela izvedbe. Ne moramo biti veliki učenjaci kako bi ustanovili da se danas kroz muziku uglavnom promovišu pogrešne vrijednosti. Narkotici, preljuba, prostitucija, materijalizam, pa do otvorenog slavljenja crvenog čike sa rogovima. Jedni to rade svjesno, drugi nesvjesno, a nekima je to provokacija i bunt prema starim generacijama i establišmentu. Bilo kako bilo, ništa se ne dešava bez posljedica. Ako prizivate zlo, ono će doći. Ako idealizirate i imitirate pogrešne uzore, velike su šanse da će vaš život poprimiti takav oblik.

Po meni najsnažniju poruku film donosi na kraju. Naš Semi sa početka filma je jedini preživjeli vampirskog pokolja u klubu i kao što početna scena nagovještava… nije uspio baciti gitaru. Ostario je, ožiljci su na licu, ali i dalje svira po klubovima. Sjedeći na šanku, sreće Smoka koji je nakon ugriza i dalje živ, ali je sada vampir. Prošle su decenije i Smoke više nije mladić sa sela koji sluša bluz; sada ima lanac i sluša rep. Zlo je, dakle, poprimilo novi oblik i bitka do sudnjeg dana se nastavlja. Scena koja će mnoge natjerati na razmišljanje. Kao što sam rekao na početku teksta, mnogi su u filmu prepoznali antirasističku poruku, kritiku na Ameriku poslije Drugog svjetskog rata, korupciju, kriminal, ali meni se na kraju jedna misao vrtila po glavi. Dobro treba paziti koga pustiti u kuću!