U Istočnoj Europi dolazi do svojevrsne revolucije, ne samo političke nego i filmske: postavlja se pitanje šta film uopće može biti. Mađarski novi val upravo na to pokušava odgovoriti, nudeći radikalno drugačiji pristup historiji, naraciji i filmskom jeziku. Film ''Love'' Miklósa Jancsóa (odnosno Károlya Makka) nosi obilježja novotalasovskog stila, ali se temi približava intimnije i emocionalnije, dok se autori (poput Istvána Szabóa u filmu ''Father'') okreću preispitivanju historijskog konteksta kroz lično sjećanje i identitet.

Posebno mjesto zauzima Jancsó i njegov film ''Zvijezde, vojnici''. Ovdje nema klasičnog glavnog lika - likovi se pojavljuju, nestaju, bivaju ubijeni, često bez jasnog narativnog objašnjenja. Glavno izražajno sredstvo postaje vrijeme i njegov protok, naglašen izuzetno dugim kadrovima koji traju i po sedam ili osam minuta. Film se ''igra'' s gledaocem: mislimo da je glavni lik mrtav, ali on se ponovo pojavljuje.

Prvi kadar s mapom i kretanjem uvodi nas u prostor klasnog rata, gdje su stvarni historijski ljudi gotovo bezlični, svedeni na uniforme – jer ''čovjek bez uniforme nije čovjek, nema identitet''. Kamera kroz švenkove i totale povezuje različite kontekste, odozdo vidimo vojnike, odozgo zvijezde. Jancsó uspijeva prikazati dijalektički materijal historije, baveći se mehanizmima moći, diskursom moći i tačkama prijeloma. Nema klasične uzročno-posljedične veze, ali postoji snažan, objektivan uvid u historiju, isprepleten s ličnim sudbinama.