Dokumentarni film se kao filmski rod razvijao u snažnoj vezi s tehnološkim, društvenim i političkim promjenama 20. stoljeća. U vremenu prije televizije dokumentarni film imao je izuzetno važnu ulogu u informiranju javnosti. Posebno se to vidi tokom Drugog svjetskog rata, kada je dokumentarni film korišten za prikazivanje ratnog fronta, stvarnosti vojnika i ratnih zbivanja. Upravo potrebe snimanja na frontu dovele su do značajnog razvoja filmske tehnologije - unapređuje se 16 mm kamera, radi se na tome da bude što lakša, prenosiva i s mogućnošću izmjene objektiva.

Zbog tehničkih ograničenja, snimanje zvuka bilo je izuzetno teško, pa su se filmovi u velikoj mjeri oslanjali na voiceover kao glavno sredstvo objašnjenja i naracije. Tek krajem 1960-ih godina dolazi do pokušaja sinhronizacije zvuka s kamerom, ali su ti sistemi bili nepraktični zbog velike količine kablova, što je kasnije dovelo do razvoja bežičnih (wireless) modela.

U tom kontekstu razvija se i područje ličnog filma. Do tog trenutka u dokumentarnom filmu gotovo ništa nije smjelo biti slučajno – sve je bilo strogo kontrolirano. Međutim, pojavljuju se tri važna pokreta: Cinema Vérité (Jean Rouch), Direct Cinema i Free Cinema. Film ''Noć i magla'' bavi se pitanjem banalizacije zla i odgovornosti, koristeći kombinaciju autorskih snimaka, arhivskog materijala i fotografija. Film ''Blood of the Beasts'' (''Krv zvijeri'') koristi elemente horora i šoka kako bi postavio pitanje ljudske okrutnosti, dok ''Ludi gospodari'' dodatno istražuje granice dokumentarnog prikaza stvarnosti.

Britanski pokret Free Cinema, posebno film ''Everyday Except Christmas'', donosi veliku promjenu u britanskoj kinematografiji i predstavlja početak tzv. kitchen sink realizma. Dokumentarni film se tako od sredstva informiranja razvija u prostor ličnog, etičkog i umjetničkog propitivanja stvarnosti.