1994. je godina na Filmskom festivalu u Cannesu i; pored filmova kao što su Veliki skok (The

Hudsucker Proxy), Čista formalnost (A Pure Formality), Tri boje: Crveno (Three Colours: Red)

itd.; našao se i jedan američki film koji je odstupao od ostalih: a u pitanju je Tarantinov drugi film

Pakleni šund čije je prikazivanje na festivalu bila čista senzacija. Braća Weinstein su ovim filmom

osvojili plažu kao komandosi (hit the beach like commandos), referirajući se na nevjerovatan odaziv

publike i osvajanje Zlatne palme, festivalske glavne nagrade, postigavši veće interesovanje za film.

I zaista tu ima mnogo stvari zbog čega je ovaj film ‘priča za sebe’. Prvenstveno Tarantinov i

Avaryjev pristup da napišu scenarij za film kao da je roman koji ne mora uopšte da ima linearnu

strukturu, nego da sve važne sekvence iz priče ‘razbaca’, ali da se time postigne pozitivan efekat

tako da gledalac može bez ikakvih problema pratiti tok filma. Korištenjem referenci na druge

filmove Tarantino stvara svoj prostor koji je pun holivudskih kreacija i asocijacija na druge filmove,

kao npr.: plesna scena sa Vincent Vegom (John Travolta) i Mijom Wallace (Uma Thurman) je

inspirisana Godardovim filmovima. Ili se kao primjer može uzeti scena u kojem Marsellus Wallace

(Ving Rhames) prelazi ulicu ispred Butcheva (Bruce Willis) auta i primjećuje ga, te ono direktno

asocira na sličnu scenu iz Hitchcockovog filma Psiho (Psycho, 1960.) u kojoj šef Marion ugleda

Marion Crane pod sličnim okolnostima. Ovo sve navedeno se može definisati kao glavne

karakteristike postmodernističkog narativa, te Tarantina možemo smatrati jednim od glavnih

predstavnika postmodernog filma, pored Stanleyja Kubricka, Davida Lyncha, braće Coena itd.

Film obuhvata tri različite, ali povezane priče: u prvoj je protagonista mafijaški plaćeni ubojica

Vincent Vega, druge je boksač Butch Coolidge, a Jules Winnfield (Samuel L. Jackson), Vincentov

kolega, treće priče. Iako svaka od njih obrađuje različite incidente, one se međusobno podudaraju.

Ono što je ključno za film su fenomenalno napisani monolozi i dijalozi koji nam prikazuju smisao

za humor pojedinih likova i njihove poglede na život, miješajući s nasiljem koje je za publiku bilo

vrlo šokantno na prvo gledanje (posebice scena silovanja u podrumu). U čitavom filmu važnu ulogu

igra i muzički soundtrack; nije se skladala muzika za film nego je Tarantino birao numere iz surf

muzike, rock and roll-a, soula i popa. Time je film uspio popularizirati pjesmu Miserlou Dicka

Dalea koja svira u uvodu, te je obrada pjesme Neila Diamonda u izvedbi Urgea Overkilla, Girl,

You’ll be a Woman Soon postala poznatija čak i od originala.

Itekako se sjećam kako je izgledalo moje prvo gledanje ovoga filma: pošto sam imao 15 godina,

nije mi bilo dopušteno gledati filmove ocijenjene s R ocjenom (R – restricted), ponajviše zbog

nasilja i seksualnih scena i tematike. I definitivno sam bio buntovan odlučivši ‘krišom’ pogledati ovaj film, koji je bio na vrhu liste filmova koje ne smijem u toj životnoj dobi pogledati. I desila se

neka tranzicija – kroz film je moj bunt polako prelazio u zapanjenost onime što svjedočim. Koliko

god meni on bio tada nova pojava u životu, film sam itekako mogao razumjeti i osjetiti. Uspio sam

otkriti Tarantinovu genijalnost pišući poznati Julesov monolog u kojem citira jedan biblijski

odlomak. Njegovu genijalnost da mene, kao gledatelja, ‘priprema’ za nasilje koje će uslijediti i koje

se desi u toku od nekoliko sekundi. Zbog filma sam zaželio da u stvarnom životu postoje Red Apple

cigarete i Big Kahuna burgeri. Od tog dana sam zaželio da budem dio priče o filmu i filmskoj

umjetnosti. Te se ovakav prikaz može shvatiti kao homage Quentinu Tarantinu za utjecaj koji su

njegovi filmovi izvršili na mene.

Ovaj film je sredinom devedesetih (kada je i izašao) promijenio pravac kojim se tada kretala ne

samo američka, nego i svjetska kinematografija. On je meni otvorio vrata za čudesan filmski svijet i

okrenuo moj život za 360 stupnjeva, te zbog toga se smatra obaveznom lektirom za svakoga, a ne

samo za inspirativne filmadžije.