Znam, mnogima zvuči nevjerovatno, ali nikada ne odoh na SFF. Rođena sam u Sarajevu prije skoro 40 godina, tu živim i u toku sam što se tiče ovog višedecenijskog, sedmodnevnog događaja, manifestacije, filmskog stvaralaštva, proekcija…, ali eto, nikako da budem dio svega toga. Konkretan razlog nemam i ne znam ali mislim da je u pitanju nešto tipa: davni mix raznih gužvi, furki i fazona. Pomalo me i stid, ali hajde, bolje se sjećati da nisam bila, nego se ne sjećati da sam bila (mislim na vakat neobuzdane mladosti mnogih). Niko mi nije branio da budem tada takva, ali ne žalim što nisam.

Dakle, dok sam bila mlađa, ekipa mi je pričala kako do jutra budu vani, zabavljaju se, idu od lokala do lokala, noćni život, opijanje, ludilo i sve što ide uz i nakon toga (nekad svađa, nekad izgubljene vrijedne stvari, nekad blago rečeno mučnina)… Filmova ni na mapi. Vjerujem da je to taj dio koji mi je odbojan pa nisam ni davala šansu. Ne zato što bih morala biti dio toga ili što smatram da drugačije ne može, ali teško je neki temeljni stav mijenjati. A ima i ona: Tuđe, slađe. Pošto je to moje, pred nosom, valjda nije neki merak, šta li. Ali i dalje imam i želim da imam makar super pozitivan stav, dok se lično ne uvjerim u suprotno, a nadam se da neću.

U tih sedam dana grad zaista sija, prelijepo izgleda, prepun je ljudi iz cijelog svijeta, jer ko još nije čuo za SFF? Možda neki, rijetki baš. Vjerujem da je posljednjih godina situacija bolja, ljepša i ozbiljnija, ali ko se sjeća drugačijeg pristupa i shvatanja SFF-a, onda asocijacija nije baš krasna.

Sreća, pa sada češće čujem kako se neko raduje, jedva čeka, godišnji odmor planira kako bi bio tu za vrijeme SFF-a, ali ne radi opijanja, tulumarenja i sličnog “edukativnog sadržaja”, već da na vakat kupi kartu, odgleda dobar film, vidi dobre glumce i glumice, upozna neke nove ljude, kulture, običaje… što zapravo i jeste poenta, cilj i čar, makar tih sedam ljetnih, filmskih dana u godini.

Vjerujem da su faze samo derneka prošlost i da današnja masa, ljubitelji SFF-a, posebno mlađe generacije, zaista razumiju i iščekuju to kao nešto vrijedno održavanja u gradu o kojem tada zaista mnogi u svijetu pričaju i pišu - ali kao o nečemu lijepom, bitnom i korisnom. Ma zavide nam, što u ovom slučaju nije nimalo loše, a nažalost ni često. I da su loše slike i naslovi samo daleka prošlost.

Naravno da se svi tada srede, žele da budu uredni, lijepi i na sreću sve više kulturni i svjesni ozbiljnosti događaja. Prije nije bilo tako zaista, a mislim na naš narod, tačnije domaćine. Ne sve, naravno. Sjećaju se stariji koliko je znalo biti problema, svađa, tučnjava, a sve jer se opijalo i haman takmičilo u tome. Ma kakav film, filmska platna, karte i ostalo.

Uvijek će biti izuzetaka da na svoj način doprinesu negativne ishode za koje se uvijek čuje i zna, ali sada ih je znatno manje. Hvala Bogu na tome.

Neka grad dušom živi, pun lijepog šarenila, čistog svjetla, dobrih filmova, elegantne odjeće (a ne golotinje kao prije), fine zabave- zabave koja vrijedi i koja se uklapa u taj sedmodnevni svjetski, a naš događaj. Živio SFF i neka gužve vladaju, ali bez belaja.

Možda i ja nekad odem, makar u penzionerskim danima, jer, kako kažu, nikada nije kasno.

Od 15. do 22. augusta, 31. Sarajevo Film Festival ❤️ Festival samo dobrog.