Postoji nešto gotovo apsurdno u činjenici da sam Stranger Things počeo gledati kao srednjoškolac, a dočekao njen kraj kao magistar. Ne zato što je serija rasla zajedno sa mnom, nego zato što se, jednostavno, predugo zadržala u vlastitoj sjenki. Ono što je u startu bilo šarmantno, tajanstveno, s vremenom je postalo razvlačenje koje više govori o industriji nego o priči. Postoji jedna tiha nelagoda koja se javi kada završi serija u koju si uložio godine. Ne nužno bijes, ne ni razočaranje koje traži negativnu kritiku, već osjećaj da si prisustvovao nečemu što je moglo biti više, ali je svjesno izabralo da to ne bude. Završnica Stranger Thingsa upravo nosi takvu vrstu nelagode.
Većina publike nije nezadovoljna samim krajem. Ideja kraja je u redu. Nema tu narativne eksplozije, nema Game of Thrones-ovskog autodestruktivnog momenta. Problem je u egzekuciji, u načinu na koji je ta ideja realizovana. A egzekucija je mlaka, neodlučna i, na momente, potpuno lišena hrabrosti.

Deset godina - previše za jednu iluziju

Jedna od najvećih, a rijetko direktno izgovorenih mana Stranger Thingsa jeste činjenica da se serija razvlačila gotovo čitavu deceniju. Ono što je počelo kao priča o djeci, o otetom djetinjstvu, o strahu koji se rađa u trenutku kada shvatiš da čak ni odrasli nemaju odgovore, to se jednostavno ne može održati deset godina kasnije. Glumci su odrasli. Publika je odrasla. Svijet se promijenio. A serija kao da je uporno pokušavala zaustaviti vrijeme. Problem nije u tome što su likovi odrasli, već što se kreativni narativ zadržao na tom, djetinjastom nivou. Ta diskrepancija proizvodi čudan efekat: gledamo odrasle ljude kako guraju emocije koje više ne pripadaju tom uzrastu, u narativu koji insistira na nostalgiji, a zaboravlja da nostalgija bez rizika postaje samo nelagoda loše vrste.
U tom kontekstu, gotovo je nemoguće ne spomenuti njemačku seriju Dark, koja ostaje jedan od najboljih primjera kako se jedna ambiciozna, kompleksna priča može voditi od početka do kraja bez gubitka identiteta. Dark je znao kada stati. Imao je jasnu strukturu, unaprijed osmišljenu putanju i kraj koji nije pokušavao svima ugoditi, već je bio vjeran vlastitim pravilima. Kreatori se nisu plašili egzekucije i kompleksnosti, a ponajmanje publike. Upravo zato kraj djeluje zaokruženo i smisleno. U poređenju s tim, Stranger Things izgleda kao serija koja je predugo tražila savršen balans između autorske vizije i tržišne sigurnosti i na kraju ostala zaglavljena negdje između.

Od Montauka do Michael Bay spektakla

U ranim fazama, Stranger Things je jasno crpio inspiraciju iz Montauk Projecta, teorije zavjere o tajnim vladinim eksperimentima, kontroli uma, psihičkim sposobnostima i interdimenzionalnim svjetovima. Upravo ta paranoja, ta hladna, neljudska ideja da država eksperimentiše nad djecom, davala je seriji mračnu, gotovo nihilističku podlogu.
U posljednjoj sezoni, taj duh je gotovo potpuno izgubljen. Umjesto straha od nepoznatog, dobijamo precizno definisane prijetnje. Umjesto nelagode i nepoznatog, dobijamo spektakl. Kamera više nije tražila napetost nego sigurnost. Misterij je zamijenjen objašnjenjem, a horor komforom.
To nije nužno loše. Ali jeste suprotno onome što je seriju učinilo posebnom.

Kada reprezentacija postane lik

Scena u kojoj Will eksplicitno ''izlazi iz ormara'' možda je jedan od najboljih primjera problema ove sezone. Ne zato što je pogrešna ideološki, već zato što je pogrešna dramaturški.
Willova seksualnost nikada nije bila toliko skrivena, svako ko iole prati pop kulturu može kroz nekoliko kadrova prokužiti šta pisac želi reći. Nažalost, tim iza Stranger Thingsa je to želio dodatno naglasiti, i napraviti to YES momentom. Znali smo sve to kroz način na koji Will gleda, kroz njegovu izolaciju, kroz tugu koju nosi i koja mu je mogla pomoći da u ključnim momentima izdigne sebe da bi koristio drugima. Upravo u toj suptilnosti je bio kvalitet tog lika. Kada se u trenutku globalne katastrofe, doslovnog kraja svijeta, priča zaustavi da bi se nešto što je već jasno dodatno verbalizovalo, to djeluje kao narativna obaveza, a ne prirodni razvoj. Reprezentacija nije problem. Problem je tajming i kontekst. Kada se intimna istina pretvori u objašnjenje, gubi se njena poruka. Gus Fring iz Breaking Bad univerzuma je jedan od odličnih primjera kako se to iznosi i nosi.

Darabont, Hamilton i obećanja bez ispunjenja

Povratak Franka Darabonta bio je jedan od rijetkih momenata istinske nade u kulminaciji serije. Njegove epizode imaju bolji ritam, jasniju strukturu i osjećaj kontrole nad tonom. One podsjećaju na to kako Stranger Things može izgledati kada se manje vjeruje spektaklu, a više režiji.
Slično važi i za Lindu Hamilton. Njeno pojavljivanje nosi simboličku težinu, ali njen lik ostaje razočaravajuće neiskorišten. Ona je tu, ali ne mijenja ništa. Prisustvo bez posljedice. Ikona svedena na funkciju i bilo ko drugi bi na njenom mjestu uradio isto.

Eleven kao simbol promašaja, Vecna kao žrtva narativa

Ako postoji lik koji je najviše stradao u finalu, to je Eleven. Cijelih narativ kroz ovih 10 godina gradi njenu pripremu, njenu evoluciju, njenu navodnu spremnost za konačni obračun sa Vecnom. I kada taj trenutak dođe, ostaje pitanje: čemu sve to?
Njena moć ne donosi stvarni preokret. Ne ruši sistem, ne razotkriva istinu, ne donosi katarzu. Sve ostaje u praznom prostoru. Umjesto da bude simbol kraja jednog svijeta ili početka novog, Eleven postaje još jedan element u produženom finalu koje se boji da kaže nešto definitivno.
Posebnu pohvalu zaslužuje Jamie Campbell Bower, koji je lik Vecna iznio s rijetko viđenom disciplinom i razumijevanjem materijala. U njegovoj interpretaciji, Vecna nije puki ''final boss'', već tragična figura, oličenje povrijeđenog djeteta, izopačene pravde i duboko internalizovanog bijesa. Bower igra tiho, kontrolisano, gotovo šekspirijanski, oslanjajući se više na govor tijela, pogled i ritam nego na teatralnost. Nelagodnost koju izaziva kada mami djecu u njegov izopačeni svijet je maestralna u tom kreativnom smislu. Upravo zahvaljujući njemu, Vecna djeluje kao najveća prijetnja serije ne zato što je najjači, već zato što je najkonzistentnije napisan i odigran antagonist. Ironično, takav lik nije zaslužio onako mehaničan i dramaturški ispražnjen kraj. A to je možda najveći grijeh finala: što ni vlastitom najboljem negativcu nije vjerovalo dovoljno da mu se dozvoli smislen završetak.

Konformizam kao kraj

I možda je to suština problema. Stranger Things ne završava loše, završava sigurno. Bez stvarnog rizika, bez stvarne hrabrosti. U pokušaju da zadovolji sve, na kraju ne potresa nikoga.
Serija koja je počela kao priča o autsajderima, o djeci koja ne pripadaju društvenim normama, završava kao savršeno uklopljen proizvod sistema koji je odavno progutao sve ivice koje su je činile opasnom.
I to je možda najciničniji mogući kraj.