Veliki pozdrav, dragi čitaoci Plenuma. Vaš dragi online babuka je tu s novim blogom. Danas donosim mali osvrt na film „The Book of Eli“, u kojem glavnu ulogu tumači Denzel Washington. Film, koji je izašao 2010. godine, prati Elija na putovanju kroz postapokaliptičnu Ameriku. Svijetom nakon velikog rata vladaju bande, a borba za goli opstanak je svakodnevnica. Resursi su oskudni, hrane i vode nema dovoljno i vlada zakon jačeg.

Eli je na zadatku nadahnutom od Boga, a cilj mu je da posljednju preostalu Bibliju dostavi u posljednju civilizovanu zajednicu koja se nalazi u San Francisku. Film je vizuelno mračan, sa surovim pejzažima koji naglašavaju izolaciju likova. Ukratko, riječ je o kombinaciji intenzivne akcije i duboke, promišljene priče o vjeri i borbi za moć.

Na putu do Kalifornije Eli nailazi na razna iskušenja, probleme i napade nasilnih bandi. Jedan od glavnih negativaca je Carnegie, kojeg tumači legendarni Gary Oldman. Kada Carnegie sazna da Eli posjeduje posljednju Bibliju, želi je za sebe kako bi učvrstio svoju moć i kontrolisao preživjele kroz manipulaciju religijskim tekstom. To mu na kraju i uspijeva – otima svetu knjigu od Elija, ali mu ona biva nekorisna jer je napisana Brajevim pismom za slijepe osobe, pismom koje Carnegie ne poznaje. Eli, teško ranjen, preživljava i dolazi do zajednice na zapadnoj obali. Tamo pisarima iz sjećanja diktira cijeli tekst Biblije, koja biva ponovo štampana i tako spašena od zaborava i zloupotrebe.



Gledajući film kroz religijski filter islama, javlja se zanimljiva paralela. Da se čovječanstvo, u kojem slučaju, nađe u situaciji da ne posjeduje nijednu kopiju Kur’ana, taj problem bi se vrlo brzo riješio. Pronašao bi se jedan od brojnih hafiza Kur’ana, dali bi mu se papir i olovka i nova kopija muslimanske svete knjige bila bi gotova u roku od nekoliko sati. Zlikovac poput Carnegieja takođe ne bi mogao manipulisati svetim tekstom, jer bi hafizi brzo prepoznali svaku promjenu i zloupotrebu. Da je „The Book of Eli“ sniman iz muslimanske perspektive, bio bi to veoma kratak film.

Eli zna cijelu Bibliju napamet, no u kršćanstvu učenje Biblije napamet nije ustaljena praksa niti tradicija. Dodatni problem predstavlja i činjenica da postoje razne verzije Biblije, a originalnu verziju na aramejskom jeziku, kojim je govorio Isus, nikada nismo ni imali.

Tako me je jedan postapokaliptički film doveo do zaključka da je Kur’an istinski posljednja Božija objava i dodatno naglasio tvrdnju samog Kur’ana da će Bog sačuvati Objavu od izmjene i zaborava. Tvrdnja koju pronalazimo isključivo u Kur’anu i koja ne postoji u ostalim svetim spisima. Što, u suštini, ima potpuni smisao. Jer zamislite da dođemo na Sudnji dan i kao opravdanje za svoje greške i grijehe pred Bogom iznesemo argument da je sveti tekst izgubljen i zaboravljen. To bi bilo kao da igramo sport za koji više nemamo pravilnik – na osnovu čega bi nam se sudilo?

Ipak, glavna univerzalna poruka filma nije samo pitanje očuvanja knjige, već i opasnost zloupotrebe vjerskih tekstova. Kur’an je objavljivan tokom dvije decenije i mnoge objave se odnose na konkretne životne situacije kroz koje su prolazili poslanik Muhammed, a.s., i njegovi ashabi. Kada se ajeti istrgnu iz konteksta, poput ajeta „ubijte nevjernike gdje god ih nađete“, koji je objavljen u vremenu sukoba muslimana i mekanskih mnogobožaca, oni mogu postati sredstvo manipulacije. Upravo zato postoje tefsiri, učenjaci, i studije koje ljude uče pravilnom razumijevanju vjerskih tekstova. I zato je Eli svim silama pokušavao spriječiti da Biblija padne u pogrešne ruke.

Za kraj, film poziva na odgovornost: čuvanje znanja jednako je važno kao i duboko promišljanje o njegovoj upotrebi. A još važnije – uzalud nam je znanje svetih knjiga ako ne živimo u skladu s njim