Još otkako sam upisao dramaturgiju, stalno nailazim na naslove koje “moraš pogledati” ako želiš ozbiljno shvatiti film, umjetnost, društvo, samoga sebe. Jedan od tih naslova koji se neprestano vrti u tim akademskim krugovima je Salo ili 120 dana Sodome Piera Paola Pasolinija. Film koji se, navodno, bavi moći, fašizmom, represijom i ljudskim granicama. Film koji se ne zaboravlja.

I upravo zato – neću ga nikada pogledati.

Ideja mora postojati u filmu, a ne samo izvan njega
Već iz samih tekstova o filmu, osjeti se kako Salo stalno treba dodatna objašnjenja. Treba ti neko da ti kaže: “Ma to nije stvarno nasilje, to je metafora.” “Nije to perverzija, to je kritika sistema.” “To je umjetnost, moraš ga gledati kontekstualno.”
Ali meni to nije dovoljno. Ako film ne uspije reći ono što želi unutar sebe, bez da mu se moraš naknadno dodavati fusnote i čitati eseje da bi “shvatio”, onda nešto ne štima. Film je vizualna i emotivna forma. Mora govoriti sam za sebe. Inače nije film, nego prilog uz knjigu teorije.

''Umjetnička sloboda'' NIJE isto kao ''Sve je dozvoljeno''
Postoji ogromna razlika između korištenja umjetničke slobode i zloupotrebe te slobode. Čitajući što sve Salo prikazuje – silovanja, prisilno hranjenje izmetom, psihičko i fizičko mučenje mladih ljudi – nije mi djelovalo kao promišljena kritika fašizma, nego kao ekstreman eksperiment u kojem se publika maltretira pod izgovorom “umjetnosti”.

U dramaturgiji nas uče kako je svaka scena, svaka rečenica, svaki kadar – odluka. Neko je to morao napisati, režirati, snimiti. I svaki put kad pročitam što se događa u Salu, pitam se: kakva je to odluka? Zašto je potrebno ići toliko daleko? Je li cilj stvarno bio da se nešto prenese, ili samo da se “ide do kraja”? A tko uopće određuje gdje je taj kraj?

Ne želim se “očeličiti” gledanjem nečeg što me ne poštuje
Znam da postoje filmovi koji te lome i ostavljaju težak trag – ali to su filmovi koji te poštuju dok te lome. Salo mi djeluje kao film koji ne pokušava da nešto zajedno proživimo, nego da mi pokaže kako je svijet odvratan i da me u tome doslovno davi. To nije katarza, to je mučenje.

Nisam još “filmski zreo”? Možda. Ali ne vjerujem da zrelost znači da moraš izdržati sve. Ne želim od sebe praviti gledatelja koji može “progutati” bilo šta, samo da bi pokazao kako “razumije umjetnost”. Ako nešto u meni viče da to ne želim gledati – poslušat ću taj glas. To nije strah, to je instinkt.

Zaključak
Možda ću s godinama promijeniti mišljenje. Možda ne. Ali trenutno, kao neko ko tek uči što sve film može biti, osjećam da Salo nije ono čemu se želim približiti. Nije pitanje da li je Pasolini imao nešto pametno za reći – možda jeste. Ali mislim da je način na koji je to pokušao reći meni potpuno odbojan.

I za kraj: film me može šokirati, rastužiti, izazvati, ali mora me barem pokušati razumjeti. Ako to ne osjetim – ne gledam.