Kažu da smo jedni drugima najveće iskušenje. . .
Postavljam sebi pitanje da li smo mi posljednja generacija koja je interakciju podrazumijevala za „ off- line“ ( ono parkovi, igrališta, pa kasnije kafići) iskustvo? Prvo da bih dobio odgovor moram naglasiti da govorim o generaciji koja je cijelu noć „ skidala“ sa 'neta 3 do 4 pjesme jer- realno, telefon se navečer ne koristi, tako da dial-up modem može se aktivirati ( naravno ako roditelji dopuste takvu travestiju i blasfemiju). Isti taj telefon je služio inaće, samo, za dogovor gdje ćeš se nači sa svojim bližnjima i u koliko sati? Shvatate analogije, vjerujem, da ne davim, nego iz fizike sam u srednjoj učio o otklonu. Nisam bio izvrstan fizičar ( prijemni mi je stalno bio neimnovan) al' odnedavno imam teoriju. Ako se već povečanjem brzine, količine/ mase predmeta dešava da taj predmet jednostavno ne može prilikom pokušaja da isti smjestimo na željeno mjesto sa tačke A. na tačku B. ne smjesti na tačku B. već se smjesti na tačku C.- što se može izračunati naravno kada je riječ o tome otklonu i shvatiti gdje će tačno predmet pasti i kako uopšte smjestiti sa tačke A. predmet na tačku B.- izgleda da ako ovu „ moju teoriju“ prenesemo na ljudski život da se nama izgleda jednostavno dešava otklon, samo ovaj koji se ne može očigledno izračunati u slučaju života.
Izgleda da taj otklon, to odstranjenje se barem iz moje neke perspektive dešava razvojem i dostupnosti tehnologije koja je zaista ubrzala naše živote do nezamislivih nivoa. Ok, u svoju odbranu samo da kažem, nisam protiv tehnologije u smislu da je treba uništiti i ne koristiti ( što doduše u zadnje vrijeme, prođe mi nekako kroz glavu jer u zadnje vrijeme pojavom A. I. koja je dostupna svima i robotizacije izgleda kao dobar remake Matrix ili Terminator franšize) , nego jednostavno više sam protiv te strane koja omogućava pronalazak podataka i komunikaciju sa ostalima, ali koja ako se najčešće zloupotrebljava, kako svjesno potpuno jedanko i nesvjesno, odnosno jednostavno rečeno, uništava svaki vid interakcije, odnosno pretvara interakciju ( druženje) u jedan virtualni pojam i čak šta više definiše ga kao jedini, mogući pa čak i etički gledano ispravni i najbolji vid interakcije. A čovjek opet kao društveno biće ima potrebu za „ off- line“ socijalizaciju.
Naravno, ne mrzim, i nisam pesimista, i iskreno mislim da generacije koje su došle poslije ove generacije „ dial-up“ modema, sastanaka koji se dogovore u detalje preko fiksnog telefona i moraju poštovati ako hoćete da se vidite sa tim ljudima i sličnih stvari koje su toliko izmimovane preko 'neta, imaju toliko potencijala u sebi i toliko novih znanja koje uspješno pretvaraju od prelijepe umjetnosti do historijskih ostvarenja jedne civilizacije, ali nekako se jednostavno se bojim da naši odnosi, ovi međuljudski ne postanu u potpunosti djelatnost koja će provoditi preko interneta jer će se nekako zaista složiti da smo jedni drugima najveće iskušenje i da je bolje niti biti više ikada „ iskušan“ od strane druge osobe, a vidim često da se to dešava ne samo generaciji ispred nas već i nama koji nismo bili konektovani, koliko su oni konektovani.
Na kraju, u biti samo više bih volio da naša komunikacija bude „ Dial- up“ nego Flat- rate limitless konekcija, jednostavno bih volio da se nekada ne možemo konektovati, nego da smo 24h online, barem u ovom svijetu gdje nam nalažu bleju u monitore i displeje i o to tako onako bez uopšte razmišljanja upustimo se u more digitalije, bez dodira i pogleda drugog ljudskog bića.