Do svoje trideset i prve sam pročitala stotine književnih djela. Daleko od tog da sam sve željela pročitati. U gimnaziji, moj prvi izborni predmet je bio bosanski jezik. Prevedeno, trebala sam pored redovne lektire čitati uporedo još jednu i svake sedmice smo obrađivali novo književno djelo – jadna li nam majka da ne znamo bar osnovne stvari o većini djela iz svih književnih pravaca na eksternoj maturi!

Moja gimnazija je nosila breme savršenosti. Usudi se pa budi mangup i ne ostvari najviše bodova na testu! Često smo pisali književne kritike nakon pročitanog djela. Raspravljali smo o tome šta su veliki pisci htjeli reći i zašto su, uopće, pisali.

Pisanje nikad nije bilo iz zabave. Tvrdim iz svega pročitanog. Tvrdim kao i autorica jednog romana. Pisanje nastaje iz muke, koja proždire tvoj habitus. Nemaš izlaza. Ne postoje brave i vrata, koja možeš otključati i odgurnuti. Ima olovka, tastatura i piši da ne izgubiš razum.

Svi pisci su različiti. Nečiji stil ne volim, nečiji mi je tako blizak. Jedni kruže kao kiša oko Kragujevca dok kažu šta žele, dok su drugi kratki, jasni, britki i, uglavnom, pitki. Svima njima je jedno zajedničko – bol. Uzroci su različiti, ali osjećaj koji namjeri da progna dušu iz vlastitog tijela je isti – ubitačan.

Dok sam čitala, uvijek sam zapisivala zanimljiva poređenja, u nadi da ću ih nekad moći iskoristiti kao inspiraciju za neke moje pripovijetke. Po dolasku sa promocije knjige, Prenijet ću te preko Praga, Martina Mlinarević, napravila sam kapučino, obukla pidžamu, uzela rokovnik, onaj najljepši, i počela čitati. "…da joj zagrlim radijatorska rebra." Bože, pravo blago kolekcionara metafora – pomislih. Isto sam htjela “sakupljati” iz Huzura i Bukače, ali neupakovana osjećanja, stvarna, autentična su zapljusnula srce ove napukle stijene, a glava je pamtila s mišlju – ionako ću se vratiti ovim knjigama i zapisivati. Jer...ovakvim temama se vraćaš uvijek. Ako budem nekad za života imala šargasto - pirgavo visočanstvo sa okama kao fildžanima, valja se vratiti, valja osnažiti, napraviti grlatom. 🖤

U Pragu sam prvi put bila oktobra 2013. Nisam mu ni ja odoljela i zaljubila sam se u svako lice na Karlovom mostu, u rijeku koja na svom početku nema samoglasnika – Vltavu i miris suštine. Kao da već ne planiram novi pohod, ali sad znam da tamo imam nekog svog – samo da mi mahne sa prozora ambasade.

Ovaj mali hrabri crveni Feniks pridaje važnost običnim ljudima, koji imaju ono što “neobičnima” manjka – dobrota. Svaka nova stranica knjige povećava srce za dva broja i, prosto, poželiš da ustaneš i ideš raditi dobro. Ali zastaneš i shvatiš koliko su važne mikro promjene. Nema ništa od euforičnih velikih koraka i preskakanja šest stepenica, a tamo na prvoj stoji neko kome se nisi javio godinama, a voli te. Ne treba ništa tvoje, sem da vidi tvoj osmijeh.

Mali crveni Feniks sa zvijezdama u očima je samo zapalila plamen dobra, koji se pretvorio u buktinju. Svako zapali ono što nosi u sebi. :)

Osim dobrote kao osnovnog temelja, stupovi podrške, koji ponekad trebaju da nas nose kad puknemo kao konfete su neizostavni. Nema meni jedne strane dok si ti na drugoj strani. 🙏

Hvala, Herka. Taman kad pomislim da ti srce ne može biti veće od Huma, ti demantuješ. Hvala ti na tome - G. i tebi.

P.S. Pročitajte knjigu i zarazite se virusom empatije. Potrebnija nam je nego ikad ranije.