Danas sam imala priliku da se sretnem sa mlađom verzijom sebe.

Došla je tačno na vrijeme, sa visokim repom, majicom punom cvijetnih uzoraka, bez trunke šminke, osim crvenog labela koji je krasio njene usne.

Čekala me sa osmijehom, potpuno mirna , dok sam ja, naravno, zakasnila deset minuta.
Ušla sam, imala sam uvijenu kosu, crnu haljinu, crni kaput i crne čizmice.

Sjedila sam za stolom, a ona me je pogledala s blagim smiješkom i pitala zašto kasnim.
Odgovorila sam joj da je taksi zakasnio.
Na to se nasmijala i rekla da je ona došla deset minuta prije vremena.

Naručila je sok od jabuke, a ja toplu čokoladu.
Iako se činilo kao da je prošlo mnogo vremena, jedna stvar,je ostala ista.– i dalje ne volimo kafu.

Pitala me kako mi ide u životu, i odgovaram joj da je super, da sam pronašla svoju pravu sredinu u Plenumu, koji me, u manje od mjesec dana, nevjerovatno oblikovao.
Okružena sam manjim krugom ljudi, i to mi odgovara, osjećam se mnogo bolje.

Čekam da položim za auto.
Pitala sam kako ide njoj, ali je prvo postavila pitanje:
,,Šta je Plenum?"

Objasnila sam joj, a ona je samo slušala, pokušavajući da shvati o čemu govorim.

Rekla mi je da se nalazi u osnovnoj školi, okružena sa mnogo ljudi, ali da osjeća da joj nešto fali. Nesigurna je u sebe, želi da se bavi pisanjem, ali i crtanjem.

Toliko je imala snova, a svi su joj bili na dohvat ruke.
Reakcija me dirnula, pa sam joj odgovorila da treba da ide za onim što joj srce govori, da krene ka onome u čemu je najbolja, da proba sve, a zatim ostane uz ono u čemu se osjeća ispunjeno.

Nasmijala se, obećala da će me poslušati, a u njenim očima bio je onaj blagi sjaj nade .
Vjerovala je da će za nekoliko godina ostvariti svoje snove.

Tada me pitala koji je moj san. Odgovorila sam joj da želim da se, osim svog posla, bavim bilo čim što ima veze sa pisanjem, jer me to ispunjava, daje mi svrhu. Pogledala me, i rekla da ona želi da se bavi glumom.
Ponosno sam je gledala, divila joj se na toj hrabrosti da izgovori svoje želje.

Onda sam je pitala kako se osjeća s obzirom na to da ima mnogo ljudi oko sebe.
Smireno je odgovorila da jeste sretna, ali da bi voljela da nauči da ne oprašta baš svakome tako lako, i da počinje da ima poteškoća s povjerenjem

Tada sam je pogledala, osjećajući duboku povezanost s njenim emocijama, i dala joj
savjet:


,,Nauči da prepoznaš pravu vrijednost u ljudima.
Nije svako srce iskreno, ali ono koje jest, vrijedi čekati."

Počela mi je pričati o tome kako je nedavno počela izlaziti, kako sada živi život punim plućima.
Ispričala mi je kako su izlasci postali dio njenog života.

Tišina je zavladala kada sam joj ispričala da sam prestala izlaziti, da sam to ostavila iza sebe.
Kada je život postao previše monoton, kad sam osjetila da više ne želim gubiti vrijeme na stvari koje me ne ispunjavaju, donijela sam odluku da okrenem novu stranicu.

Sada izlazim samo onda kada to osjetim, kad imam stvarnu želju da budem u određenoj situaciji.

Oduvijek sam osjećala da u životu moramo birati što nam je zaista važno, jer sve ostalo nas može povući u prošlost.

To nije bio kraj, već početak novog poglavlja .
Onog u kojem vjerujemo u sebe, u kojem pratimo svoje srce i svoje istinske želje.

Kada sam završila razgovor, osjećala sam nevjerojatnu mirnoću, kao da sam bila u mogućnosti da se osvrnem na sve svoje izbore, na sve što sam prošla.

Iako je prošlo nekoliko godina, osjećala sam da je sve došlo na svoje mjesto.
A ona, moja mlađa verzija, vjerovala je da će i njoj biti isto.

I na kraju, dok sam je gledala, vidjela sam u njenim očima ogromnu nesigurnost, kao da još nije bila sigurna u svoje mjesto u svijetu.

Ali kad su se naši pogledi sreli, u mojim očima je vidjela ogroman ponos .
Ponos prema sebi, prema svemu što je postigla, prema svakom koraku koji je napravila.

Taj ponos nije bio samo moj, bio je i njen, jer ona je bila ta koja će jednog dana osjetiti istu snagu, istu sigurnost.

I ta vjera, bez obzira na sve nesigurnosti i strahove, bila je najbolji poklon koji sam mogla dobiti od nje.
I to je bilo ono što mi je trebalo da završim razgovor
osmijehom.