San- Reže kapilare sinusa vjetar, dupe je pomrzlo od drvene prastare klupe sastavljene od daski svjetložutog balvana. Tu troje nas sjedi: majka, moja sestra i ja. Preko cijele bašte dijagonalno postoji još jedna klupa, tu je moj otac, s njegovom glavom u krilu neke žene- Esselamu alejkum. Govorim polu-glasno penjući se iz kreveca dok koračam dnevnim boravkom koji je ujedno spavaona nama četveroma: mome ocu, majci, sestri i meni.

Ma ako trenutni trenutak, ko što bi brat moj dobri Eldar kazao, nije trenutak za radikalne, neverbalne činove, koji traju do nekih sedam sekundi pojedinačno po na osob, ne mogu zamisliti još onda koji jeste, a previše sam vremena proveo zamišljajući nanovo poteze i prolazio muku kroz te trenutke.

Svi ugnjetavano žive, neki od strane nekog, neko ugnjetava sebe, neko drugog, svako nekog, i generalno ja nigdje nisam primijetio pravdu barem ne u kantonu Sarajevo specifično.
Daleko od toga, tu sam primijetio maltretiranje, laganje, krađu, i sam sam krao, lagao i maltretirao s nekim i sam, mada ne bih inače na sebi primijetio naročitu neku apatiju prema ičemu, osim pod dejstvom kad sam . I iz tog sam knjigu izvukao, kakva je da je.
Svakako sam je nazvao Putevi na putu, tu je otjelovljena moja borba za ostavštinom, kratko malo i moje za sad jedino što imam.

Manevrizmi kroz misaone lavirinte, pa to vrijedi svakom čovjeku, umjesto da se izgubi u emotivnom beznađu zbog opsjednutosti i težine emocije koja ga kontroliše.

Umjesto beznađa i gubitka, nudim taj zapis- Nikako usporeno- prođe njima kao Hamilton na Silverstonu.
Pod dejstvom sam ga pisao, trijezan sam isto to htio pisati.

Trijezan nikad nisam pronašao balans u sustavu ovom, svugdje sam nailazio na hijerarhijske sustave moći, gdje postoji nadređeni i podređeni, to nije stanje koje je potrebno da se održi svačija pojedinačna sloboda. Nije ni odnos nadređeni-podređeni, kolko je akteraj između tog što me opra na ruke. A smrdi govno, ne moraš znati da je tu, da bi ono smrdilo.

A kao osnovu postavljam svačije pravo da istražuje svoj životni put s čistom i iskrenom namjerom, pronađe svoje istinske vrijednosti, zauzvrat svaki pojedinac ne smije nametati niti prisiljavati ni na kakvu nekonsenzualnu radnju, nasilje nikakvo ni u kojem slučaju. –I, meni to kao rješenje dolazi svako tri mjeseca, i živi sam primjer upravo tog razmišljanja.

Ali lako je biti akter, ne tiče me se. Nemam veze s tim, žao mi je da je tako. A pogledam li, tiče ih se, imaju veze s tim, i žao im nije.
Tvrtko Prvi Kotromanić, tvrd ko prvi Kotromanići- i tvrđi ako treba.

Da smo tvrdi ko Tvrtko u tom svom ja, bez da forsiramo neki nevidljivi inat, toliko dugo da i zaboravimo zašto to činimo. Ustrajati u intrinzičnim svojim vrijednostima, i empatija kao ključ razumijevanja.
-Al' sam ja „lud“. Ustvari Džemaluddin.

To prvo su mi dobacili u prvom ili drugom razredu osnovne škole. Kvalitetnoj anteni treba redovno kalibriranje. Poistovjećivanje sa igrom nije isto kao igranje igre, niti je samo igranje ono što na kraju pobjedu donosi.
I naravno živim u sistemu koji se razvio i zamislio u periodu od 1994. do 1995. god., koji se postavio kao brza rezolucija konflikta, mukom izboren mir. A sloboda uslovljena.
O tome ću poslije druge godine pravnog fakulteta pričati poviše ako bude tako određeno.
Fališ mi. Da, Dragana fališ mi.

Falim i samom sebi ponekad, pa mi je neshvatljivo kako je to moguće da njoj ne falim, bilo je dok nisam priznao sebi svoju nedovršenost pa dakle nedovršenosti mojoj falim i ja sam, a ne ona. Ipak njeno društvo i dalje priželjkujem. Taman da je najgora, ja sam onda sveopće zlo.
Barem me sustav tako voli kategorizirati, isti onaj od kojeg konstantno tražim utočište.
Pa bježim od sebe i svog zla, njeno me je fasciniralo, njeno graciozno nekad manje elegantno priznavanje vlastitog zla mi je znalo ponekad zasmetati, ali sam te smetnje ugasio, fascinacija je preovladala mojim umom.

Može li vjetar rasplamsati skoro ugašeni žar?. –Samo ako te želi zapaliti.

I neka gori, neka se zapale sve nametnute etikete. Neka gori ono čemu treba gorivo da bi se gorilo, sve dok ne izgori, i zaždije ono čemu ne treba nikakvo gorivo,nek svjetli, i nek iz tebe ta svijetlost bdi.

Dakle življenje života. Ali život ostaje na živima.

Dno dna. Ali naravno to je sve već viđeno. I taktike koje se koriste, i strategije za koje se kunu svime da ne postoje, kunite se, jašta radi.
Onom majkom koju ne poštuješ, onim ocem kojeg u oči ne gledaš, očekujte da vam se vjeruje.
Crpim kredibilitet iz svoje otvorenosti i transparentnosti, ako se ne sjećam- bit će da sam potisnuo.
Ako se sjećam svima isto pričam nema razloga onda da šta pamtim.

Ali posebna vrsta ljudi postoji. Oni koji razaraju nadu i hrane se srčanošću tuđom, crpe energiju kao na slamku krv da ti piju, naravno to moraš dozvoliti.
Ali te prvo malko u zabludu svoju uvedu, da se odrekneš sebe, za rad ničega.
Ne znam od šta im je to. Ali svjedočim tome.