Tijekom predavanja je stavila kapu na glavu. Isti tip kape koju sam nosio prošli četvrtak, i zbog kojeg mi je dala kompliment.

Ee, dobra ti je kapa.

To mi je rekla dok je ulazila u kabinet; dok sam ja s par studenata s Katedre za audio-vizuelne umjetnosti pričao o Jojo Rabbitu, o njegovom suočavanju sa surovom stvarnošću. Moja stvarnost, naravno, nije toliko surova. Surov je samo problem što joj ne smijem prići i reći joj da joj se divim; iako nisam još uvijek vidio ijedan njen autorski film ili predstavu ili išta slično tome. Reći joj da je lijepa. Nemam tu hrabrost. Možda samo čekam narednu priliku da mi pohvali kapu. Od tada ju stalno nosim. Moja kapa je postalo nešto čime se povezujem s tom ljepotom njenog hoda, dok očima gleda oko sebe kao iz neke, meni nepoznate nesigurnosti.

Danas sam zakasnio na to predavanje na Likovnoj akademiji. Možda je Bog ili neka druga viša sila htjela da taj dan zakasnim. Tiho sam ušao, zajedno sa svojom kolegicom sa Dramaturgije. A ona je sjedila u prvom redu. Iste sekunde sam ju primjetio. A kada je stavila kapu na glavu, počeo sam gledati u njenu ravnu, crnu kosu. Tanki džemper debelih crnih i bijelih linija koji prate redoslijed boja kao u neke zebre. Njene mršave ruke i mali dlanovi za koje bih uradio bilo kakvu glupost u tom trenutku. Prelijepa figura u tom prostoru u kojem smo, izmeðu ostalog, i ona i ja. Najljepše biće koje posmatram dok pažljivo gleda Rubensove slike na prezentaciji. Izgleda kao Parižanka ovog prostora. U mojoj glavi će oduvijek buti moja Parižanka. Bože, hoćeš li mi ikada udesiti priliku da budem sâm s njom u nekom kabinetu kako bih joj se mogao obratiti? Da barem pričamo o onome što oboje volimo - umjetnost. Da i njoj kažem da ima “dobru kapu”.