Prije nego obučeš neko crveno rublje – za ljubav, sreću i da sluti na radost, prije nego naučiš još jednu playlistu najtužniji ljubavnih balada uz koje ćeš ispratiti još jednu godinu koja te je emotivno slomila, prije nego već unaprijed otipkaš najljepšu novogodišnju čestitku i spremiš je u među druge skice, da mu odmah u ponoć pošalješ poruku i budeš prva koje mu je od onog slomljenog srca poželjela sve najljepše u novoj godini, ljubavi najviše, čestitaj sebi.

Prije nego pronađeš još jedan izgovor što ćeš i večeras ostati u krevetu, jer, treba ti mir i tišina, nije ti do ljudi, a najradije bi se bacila u nečiji zagrljaj i tamo ostala do 2035. godine, prije nego si sakrila objave s društvenih mreža od svojih bivših prijateljica jer ne možeš više gledati lažni sjaj, lažni smijeh i živote koje žive, čestitaj sebi.

Prije nego i večeras napišeš sebi kako ćeš u sljedećoj godini biti mršavija, uspješnija, kako ćeš biti bolja prema sebi i kako više nećeš stavljati nikoga ispred sebe, prije nego bilo kome bilo što čestitaš, čestitaj sebi.

Pobjede i poraze.
Dolaske i odlaske.

Suze i zagrljaje.
Gužvu i samoću.

Bogate trpeze i prazne duše.
Glasnu muziku i tihe otkucaje srca.

Prekrižene ljude i ponovno napisane želje.
Napisane, i nikad poslane poruke.

Jer, kakav je to život, ako ne uzme barem mrvicu više od onoga koliko ti je dao? I baš kad se navikneš na nešto ili nekoga, nema ga. Ode, nestane, uspomena ostane. Jer, da bi netko ili nešto došlo u naš život, nešto uvijek mora otići. Taman da napravi mjesta.

I kakav je to život ako ti ne pritisne ranu koju si baš friško melemom namazala i odmah poslije toga joj svaki milimetar ožiljka prigrlila. A ožiljak, kao ožiljak – trag postojanja, trag padanja, ponovnog ustajanja, borbe, preživljavanja i na kraju pobjede. Tvoje pobjede, jebote.

One koju jedva čekaš podijeliti i proslaviti s nekim, pa kad ih sve okupiš na jednom mjestu, onda ih grliš, ljubiš, inspiriraš svojom životnom pričom, s njima nazdravljaš gledajući ih u oči, nadajući da ćeš im u očima vidjeti dušu. A, zapravo, vidiš sebe, zbunjenu, uplašenu, sklupčanu oko svojih snova, prekrivenu nadom u bolje sutra, jer za jučer, kasno je.

Život je ništa drugo nego prekrasno ukrašen i serviran švedski stol.
Bogata ponuda slatkog i slanog.
Od hrane – do ljudi.
Od priča - do uspomena.

I uvijek se na kraju svede na - oči gladne, a usta sita.
Zapravo: Ponuđen, k'o počašćen.

I baš zato, prije nego ti nova, 2025. godina servira i ponudi život između pjesama i plesa, uspomena i nikad dovoljno ispričanih priča, između ljubavi i bola, suza i smijeha, radosti i žalosti, postojanja i odustajanja – nemoj zaboraviti sebi čestitati još jednih 365 proživljenih dana.

Možda je moglo bolje, pametnije, na trenutke i iskrenije.
Možda je trebalo, baš kao ti, svatko od nas gledati, baš onda kada je svijet zažmirio – na bol, nepravdu, nasilje. Jer, mnogo smo puta ove godine žmirili dok si ti gledala pravo u oči stvarima koje bole, u lice ljudima koji su te razočarali, u srce vlastitih strahova. Možda je trebalo biti tiša, povući se, šutjeti kad je glas zadrhtao, ali nisi. Govorila si i onda kad te nitko nije čuo, kad se činilo da riječ nema smisla – jer si vjerovala da smisao uvijek postoji.

Možda je ponekad trebalo stati, pustiti da vrijeme radi svoje, ali nisi. Trčala si za onim što voliš, i onda kad su ti se noge lomile od umora, baš kao i onda kada ti je srce govorilo da prestaneš. Možda je trebalo birati lakše puteve, one koje ti drugi crtaju, ali nisi. Upustila si se u neistražene staze, tamo gdje nije bilo nikoga osim tebe i tvoje vjere da ćeš pronaći nešto veće.

Možda je trebalo biti manje ranjiva, manje otvorena za ljude koji ne ostaju, ali nisi. Pustila si ih unutra, otvorila svoje prozore i vrata, jer si znala – bolje je voljeti pa izgubiti nego nikad ne voljeti.

I baš zato, prije nego ti nova, 2025. godina servira život između pjesama i plesa, uspomena i nikad dovoljno ispričanih priča, između ljubavi i bola, suza i smijeha, radosti i žalosti, postojanja i odustajanja – nemoj zaboraviti sebi čestitati.

Čestitaj sebi što si živjela. Što si voljela. Što si vjerovala, i onda kad je sve izgledalo izgubljeno. Što si ostala svoja, jer u svijetu u kojem svi žele da budeš nešto drugo, to je najveća pobjeda.

I neka ti 2025. donese ono što ti treba, ne ono što misliš da želiš. Jer, život uvijek zna bolje od nas.

Tvoj PisoJ