Gospođica je roman nobelovca Ive Andrića, napisan za vrijeme Drugog svjetskog rata, u kom se opisuje stalno prisutan tvrdičluk. Tvrdičluk bih nazvala svjetskom temom, jer je predmet razmatranja u mnogim djelima kao što su na primjer: Legenda o Ali-Paši Envera Čolakovića, Tvrdica Molijera, Kir Janja Jovana Sterije Popovića itd. U navedenim djelima glavni ili sporedni lik je škrtica čiju je ličnost deformisao novac. Dakle, glavni motiv je tvrdičluk i sve loše strane koje sa sobom nosi.

Radnja romana odvija se u Sarajevu prije i tokom Prvog svjetskog rata, a u fokus se stavlja glavni lik, Rajka Radaković. Rajka je rođena u Sarajevu i većinu života je provela tamo. Njen otac bio je imućan trgovac te je imala bezbrižno djetinjstvo. O njemu se piše nešto malo na početku knjige, ali se on konstantno spominje kroz cijeli roman (o čemu ćete čitati kasnije). Dakle, o Rajkinom ocu se zna sljedeće:

“Njen otac, gazda Obren Radaković, bio je tada jedan od uglednijih sarajevskih trgovaca Srba. Nije bio Sarajlija, nego Krajišnik. Oženio se iz stare i ugledne sarajevske porodice Hadži-Vasića, lijepom, nježnom i plavom Radojkom. To je utvrdilo njegov položaj u čaršiji.”

Dalje saznajemo kako je on ostavio neizbrisiv pečat u Rajkinom životu:

“Taj njen veliki i moćni tata bio je uvijek jednak, bar tako je njoj izgledalo, stvorenje bez ljudskih slabosti i nižih potreba, bez briga i bolova koje svak ima; a one duboke bore na licu i sijeda kosa njoj su izgledali samo znaci naročitog dostojanstva i izuzetne veličine. Samo olimpijski bogovi, o kojima je te jeseni počela da uči u školi, mogli su sa njim da se uporede, ali ne i potpuno izjednače.”

Iste te jeseni njen otac se razbolio i po cijeloj čaršiji se pričalo da je bankrotirao, a Rajka za taj bankrot saznaje od djevojčice u školi. Gospođicin život se tada naglo mijenja i dobija notu sivila, jer otac sve više vremena provodi u kući. Dva dana pred smrt, između njih se odvija dijalog koji joj je promijenio život iz korijena. Otac joj je dao mnogo savjeta kako se “održati na površini”, odnosno naveo ju je da obeća da će biti štedljiva i mudro urediti odnos između prihoda i rashoda. Obren Radaković naposljetku umire, a Rajka s nepunih petnaest godina ostaje da se bori za sebe i svoj novac u svijetu koji bi samo uzimao.

Rajka je i prije očeve smrti bila povučena i mirna djevojčica, a gubitkom oca još više se zatvorila u sebe. Do njene osamnaeste godine njihove finansije je vodio kum Mihailo, a nakon punoljetstva Gospođica preuzima sve na sebe. Otuđila se od cijelog svijeta i zatvorila sva vrata svoje ljudskosti, postala je hladna i bezosjećna do te mjere da je svojim stavovima odgurnula skoro sve prijatelje i porodicu.

U kući je otpustila svu nepotrebnu poslugu (skoro svi su joj bili nepotrebni, jer je morala rasipati novac na njih) kako bi uštedila. Njena majka ne može istaći svoje mišljenje, jer ne bi imala koristi od toga. Rajka je svakako radila onako kako je htjela (po njenom mišljenju najbolje kako je znala i onako kako je morala s ciljem očuvanja onoga što joj je otac ostavio u amanet). Nije joj trebalo puno vremena da cijela čaršija počne pričati o njenoj škrtosti.

Smatram da Rajka nije negativac niti da je nužno loša djevojka, jer kroz djelo možemo uočiti da je i ona biće od krvi i mesa koje ima emocije:

“Djevojka osjeti kako joj u grudima nešto zaigra, nešto slatko i opasno, kao kad se čovjek naginje nad veliku dubinu. To je pokoleba, ali odmah zatim pomisli da je to jedan od onih trenutaka slabosti o kojima joj je govorio otac na samrti.”

Nažalost, ona emocije doživljava kao slabost i svaki put kada misli da će upravo te emocije preuzeti kontrolu nad njom, sjeti se oca i obećanja koje mu je dala.

Na nju je donekle mogao uticati daidža Vlado koji je bio svega četiri godine stariji od nje. Vlado je bio sušta suprotnost Rajki, jer koliko je ona štedila novac toliko je on rasipao svoj, ali uprkos tome mnogo ga je voljela. On umire mlad te se Rajka sve više zatvara u sebe.

Sanja o “prvom milionu” i tada se budi još veća želja za štednjom. Po završetku rata plaši se da bi svi njeni postupci mogli doći na naplatu te se sa majkom seli u Beograd kod ujaka, ali tu ne zadržava tu dugo, jer joj se ne dopadaju prijemi koje organizuje ujakova žena. Ipak, na jednom od njih upoznaje Jovanku Tanasković i Ratka Ratkovića. Ratko ju je podsjećao na Vladu te mu čak potpisuje zadužnice, a kasnije saznaje da je varalica.

Kada joj majka umre ona zatvara svoja vrata pred svijetom, ali i ono malo ljudskosti što joj ostade. Postaje toliko škrta da svoj novac diže iz banke i donosi kući, živi bez imalo života, plaši se da će izgubiti sav novac te umire zbog straha od gubitka ili krađe istog.

Mišljenje:

Način na koji je Rajka umrla je tragičan, ali i komičan u isto vrijeme. Njena želja za štednjom i strah od gubitka novca su podređeni traumi. Otac joj je bankrotirao, razbolio se te na kraju umro i sav taj strah da ju ne zadesi ista sudbina potiče je na štednju. Cijeli život joj je obavijen velom straha. Štednja u tolikoj mjeri nije normalna niti zdrava, jer ne utiče zdravo na razum. Smatram da Gospođica pretjeruje u svojim postupcima koji su rijetko kada opravdani. Jedino kada se njeni postupci mogu opravdati je kada posuđuje novac Ratku i to joj se obija o glavu, jer saznaje da je varalica.

S obzirom da je u svijetu nastala novčana kriza ona sav novac prebacuje iz jedne banke u drugu te postaje toliko paranoična da ga donosi kući gdje nastaju nove nevolje. Ne uspijeva pronaći prigodno mjesto gdje bi sakrila svoje bogatstvo.

U jednom momentu joj se umjesto kaputa učini lopov te je srce izdaje i završava svoje životno putovanje. Cijeli život je bila štedljiva, a sada je umrla nemajući mogućnost da svoje bogatstvo ponese sa sobom na drugi svijet. Iz ovoga proizilazi poruka koju svaki stanovnik Zemlje treba naučiti, a to je da na drugi svijet ne nosimo ništa materijalno. Jedino što nosimo sa sobom su naša djela bila ona dobra ili loša. Konstantno gledam kako se ljudi očajnički bore i trude imati što više novca pritom zaboravljajući boriti se i truditi imati dobro srce i djela. Ne kažem da novac nije bitan, uvijek je bio i uvijek će, nažalost, biti, ali slijepo pratiti novac nije normalno. Iako imam samo 17 godina svjesna sam da je istinska moć znanje, a oni čije su glave šuplje pokušavaju nametnuti novac kao istinsku moć. Svjesna sam da ću se morati “boriti za novac” kako bih imala lagodnu budućnost o kojoj sanjam, ali isto tako znam da će moja jedina životna glad biti glad za znanjem. Čitaoci će možda pomisliti da dječije naivno gledam na svijet, a ja neću isključiti niti opovrgnuti tu misao. Međutim, moja misao je da će rijetki razumjeti ovo “dijete” koje itekako ima šta da kaže.