UPOZORENJE!

Ovaj tekst se ne bavi psihologijom tobolčara iz potporodice Macropodinae niti ponosnim simbolom Australije. Ako ste, sudeći po naslovu, pomislili da se radi o nekom istraživanju sprovedenom nad tim prelijepim stvorenjima, žao mi je što sam vam oduzeo par sekundi dragocjenog vremena.

Za vas koji ste nastavili čitati, želim da objasnim ove dvije riječi iz naslova.
Šta je apofenija i šta je u ovom slučaju “kengur”?

Apofenija je sklonost prepoznavanja obrazaca ili poveznica tamo gdje ih zapravo nema. Primjer: kada često viđate isti broj, recimo na registarskim tablicama automobila, i smatrate to dobrim znakom — to je apofenija.
Psiholozi smatraju da kada primite neki “znak”, to pomaže vašem mentalnom zdravlju i navodno pozitivno utiče na samopouzdanje.

“Kengur” u naslovu zapravo je skraćenica naslova filma “Kad porastem, biću Kengur.”

U filmu, lik Braco, kojeg tumači Sergej Trifunović, student je filmske montaže koji po prvi put izlazi sa manekenkom Iris, koju tumači Marija Karan. Braco je lik koji pokušava da dokaže, kako Iris, tako i sebi, da su njih dvoje iz istog svijeta — što će se ubrzo pokazati netačnim. Njihov odlazak u kino “Voždovac” ne prolazi onako kako je on zamislio.
Za početak, nije prodano dovoljno ulaznica da bi se projekcija održala, pa dekintirani Braco kupuje dodatne karte kako bi projekcija ipak bila održana.
Godinama sam se smijao Bracinim unutrašnjim monolozima i svim nesrećama i malerima koji su mu se desili tokom izlaska sa Iris. Naravno, kao što to obično biva — life imitates art!

Oduvijek sam bio oduševljen kinom i smatram da je kino jedini pravi način da se film doživi u punom sjaju. U Sarajevu sada postoje dva multipleksa u kojima možete uživati u najnovijim blockbusterima, premijerama domaćih izdanja i, odnedavno, anime filmovima.
Uz crveni i plavi multipleks postoji i kino Meeting Point, gdje možete gledati razne kvalitetne programe evropskog, azijskog i američkog filma, kao i sada već tradicionalni program “U susret Oscarima”.

Ono što sam uvijek mislio da nedostaje jeste mjesto gdje bi se puštali stari filmovi — domaće i strane produkcije. Uvijek sam želio da klasike pogledam na velikom ekranu. Na moju veliku radost, saznao sam preko društvenih mreža da Kinoteka svakog mjeseca ima program starih filmova. Kada sam to otkrio, bio sam oduševljen; svaki put kada bi izašao novi program, histerično bih ga slao prijateljima i pokušavao ih nagovoriti da idemo zajedno na neku projekciju.

Na red u Kinoteci došao je program: “Najbolji debitantski filmovi”, a jedan od njih bio je prvi film tandema Kusturica × Sidran — “Sjećaš li se Dolly Bell.”
Odlučio sam da je to idealna prilika da pozovem djevojku koju sam upoznao nekoliko sedmica ranije. Ona je, kao i Iris u filmu,iz potpuno drugačijeg svijeta od mene. Ja — slobodni umjetnik bez stalnog zaposljenja; ona — radi u IT sektoru i ima stabilna primanja. Jedino zajedničko interesovanje: filmovi.

Dogovor je pao. Prvi dejt. Kinoteka. Ona i ja. Kustino remek- djelo na velikom ekranu...

Čim smo se našli kod Bičakčića, krenule su se nizati sličnosti s izlaskom Brace i Iris.

Braco je kupio sjemenke — ja sam kupio sjemenke.
“Sjemenke svih zemalja, ujedinite se!”
Došli smo u pet do sedam, a projekcija je u pola osam. Poznato?

Karte se uzimaju neposredno pred početak projekcije, pa smo pola sata iskoristili sjedeći u dvorištu Vile Braun, gdje sam joj, uz par cigareta, pričao kako je August Braun svojoj supruzi napravio Marijin Dvor, s posebnim ciglama na kojima su ispisani njeni inicijali.
Mislim da vam je po ovome jasno zašto nije bilo drugog izlaska.

Kada smo došli ispred kina, tri minute prije projekcije, simpatični kino-operater mi je rekao da, da bi se film pustio, moraju biti prodane četiri karte, a da smo nas dvoje jedini koji su se pojavili. Kada sam mu ponudio da kupim još dvije karte, rekao mi je s blagim osmijehom: “Momak, nije ti ovo Voždovac".

Tada sam shvatio da sam zapravo tokom cijelog tog izlaska pratio obrazac Brace i Iris.
Ali, kao i Braco, nisam planirao da odustanem na prvoj prepreci, već sam pokušavao da smislim način da ubacim još dvoje ljudi na tu projekciju — pa makar!

Operater nam je dao akademskih 15 minuta da se neko slučajno pojavi. Zvao sam svakog prijatelja i poznanika koji živi u blizini Kinoteke — ništa.
Taman kad sam pomislio da će izlazak završiti u nekom kafiću, primijetio sam da iz pravca Ciglana nama u susret ide mladi par. Držeći se za ruke, usporenim hodom prilaze Kinoteci, i ja
odlučim da ih ponudim jednim filmskim klasikom od kojeg Kusta živi.

Objasnio sam im da mogu ući besplatno (tj. o mom trošku) i izaći kad god žele — samo nam trebaju da bi film bio pušten. Gledali su me dvije minute dok sam pantomimom pokušavao
objasniti situaciju. Na trenutak sam bio siguran da sam ih kupio. Momak me pita koji je film u pitanju. Sav sretan odgovaram: “Sjećaš li se Dolly Bell.” Na šta njegova djevojka, s kiselim izrazom lica, doda: “Joj, ja ne znam stvarno koja je to glumica”.

Taj trenutak mogu uporediti sa scenom u kojoj se Braci zapali košulja, pa sebi govori:
“Ne mogu da verujem šta mi se dešava!”

Sve smo scene prošli osim one ključne, u kojoj Braco shvata da ne može pobjeći od onoga što on zapravo jeste — samo klošar s Voždovca — i gdje se on i Iris raziđu na ružan način.
Eh, ovdje izlazimo iz apofenije, jer je moj kraj možda čak i gori od Bracinog. Ona i ja stojimo ispred zaključane Kinoteke i shvatamo da smo ipak iz istog svijeta — bez obzira na naše pozadine i interese. Taj svijet se zove Sarajevo.

Grad koji je sebi dodijelio nadimak “grad filma” nema dovoljno zainteresovanih da se održi projekcija jednog od najvećih filmova koje je taj grad ikada napravio. Neka ostane na tome.