Med

Med je više od hrane.
On je sporazum.
Za razliku od hljeba, koji se mijesi, ili mesa, koje se uzima, med se nalazi. On ne nastaje ljudskom rukom, ali se ne dobija bez truda. U njemu su sačuvani sunce, cvijet i vrijeme. Zato je med oduvijek bio dar, a ne obrok.

Na kućnom pragu med se nudi prvi.
Prije riječi, prije koraka, prije ulaska. Kada svekrva dočeka mladence sa medom, ona ne nudi slatko - ona priziva pamćenje. Da se život, kakav god bio, zapamti po slatkom. Ne da uvijek bude sladak, nego da se ima čemu vratiti.
Da bi se učvrstili med se daje i djeci, i bolesnima, i putnicima.
On vraća snagu tiho, bez naglog udara. Zato i danas, kada „padne šećer“, tijelo traži med, a ne objašnjenje.
U jeziku, med stoji blizu znanja.
Medvjed nije onaj koji jede med, nego onaj koji zna gdje je. Med se pamti. Mjesto meda se čuva.
U tome je razlika između razuma i mudrosti.
Razum računa, mudrost pamti gdje se ide kada ponestane.
Med se ne kvari lako.
On ne truli, ne plijesni, ne žuri.
U njemu vrijeme stoji drugačije. Zato su se nekada riječi zaklinjale medom, a sve rane liječile njime. Med je znao da spoji, da zatvori, da umiri.
Postoji i druga strana.
Med privlači. Ko zna za med, mora znati i mjeru.
Previše slatkog otupljuje.
Med nije stalno stanje, zato stoji na pragu, a ne u središtu kuće.

U mitološkom pamćenju med je bio blizak bogovima.
U njemu su se prinosile žrtve, njime su se otvarala vrata.
Med nije dokaz vjere, nego znak dobre namjere.
Ako je prag granica,
med je obećanje prije granice koje ne garantuje sreću.
Podsjeća da se u kuću ulazi sa željom da unutra bude bolje nego ono spolja.
Ko nudi med,
nudi mir.
Ko ga primi,
prihvata obavezu da slatko pamti
čak i kada gorko dođe.

Nektar

Nektar je bio piće bogova.
Ne zato što je opijao, nego zato što je produžavao trajanje.
Prije nego što je postao riječ za ukus, nektar je bio mjera. Ono što kaplje iz cvijeta, ali ne pada uzalud. Pčele ga skupljaju polako, bez naglosti, i od njega prave med - zgusnuti nektar vremena. Med je nektar koji je naučio da traje.
U mitovima, božansko piće spravljano je od ambrozije. Ambrozija nije bila biljka u botaničkom smislu, nego supstanca dugovječnosti. Vjerovatno biljna, vjerovatno slatka, vjerovatno zgusnuta medom. Bogovi nisu jeli i pili da bi preživjeli, već da bi ostali isti.
Med, nektar i ambrozija pripadali su istom krugu značenja:
sporost, mjera, trajanje, slatkoća koja ne nagriza.
Zato se med nudi na pragu.
Prije ulaska u kuću, prije ulaska u život, prije nego što se započne nešto što će trajati. Med je obećanje da će se vrijeme provoditi pažljivo. Nektar je obećanje da se vrijeme neće rasipati.
A onda se nešto promijenilo.
Danas je ambrozija sinonim za korov.
Biljka koja izaziva alergije, guši disanje, širi se bez mjere. Njeno ime ostalo je božansko, ali je značenje postalo pogrdno. Ambrozija se danas čupa sistematski, uništava iz korijena, proglašava neprijateljem zdravlja.
I niko se više ne pita kako je do toga došlo.
Možda je problem u biljci.
A možda u tome što se izgubila mjera.
Jer ono što je nekada bilo rijetko i sveto, danas je postalo invazivno. Ono što se nekada uzimalo kap po kap, danas se uklanja mašinski. Ambrozija više ne daje nektar - ili mi više ne znamo kako da ga uzmemo bez štete.
Bogovi su možda otišli, ali njihova imena su ostala.
I sada, kada čupamo ambroziju iz zemlje, čupamo li zaista korov - ili uklanjamo sopstvenu grešku u čitanju svijeta?
Med još uvijek liječi.
Nektar još uvijek postoji.
Ali ambrozija više ne daruje besmrtnost, nego kijavicu.
Pitam se,
ne spavaju li bogovi mirno upravo zato što su prestali da se miješaju.
Jer kad se sveto pretvori u alergiju,
to nije kazna -
to je posljedica.

U atlasu, nektar stoji ispred praga, zajedno sa medom.
Kao podsjetnik da dugovječnost nije u trajanju tijela,
nego u načinu na koji se ispija vrijeme.
Polako.
Sa mjerom.
I sa sviješću da se neke biljke ne čupaju bez posljedica,
čak i kada se više ne prepoznaju kao božanske.