Na trgu tišine stoji katedrala,
kamena priča što stoljeća guta,
a u njenom srcu, pod svodom sjenovitih lukova,
čuva se tajna, tamna i ljuta.

Jörg von Halspach, graditelj hrabar,
dogovor sklopi s đavlom samim:
“Bez prozora, neka bude tvoj hram,
kuća gdje svjetlo nikad ne stane.”

Đavo pristade, ponosan, drzak,
misleći: ljudi će moliti u tami.
Kad katedrala zablista u svojoj snazi,
uđe da vidi što sagrađeno jami.

S ulaza, nijedan prozor ne svijetli,
samo stupovi k’o zidovi moćni.
Đavo se nasmija, nogom udari,
u kamen utisnu gnjevni pečat noćni.

Al’ korak dalje – svjetlost se razlila,
prozori skriveni zasjali zlatno,
trik arhitekte otkri mu sve,
i đavo u bijesu odleti naglo.

Ostade trag – tamna potpisana sjena,
otisci kopita što kamen ljubi,
podsjetnik vječni da tama gubi,
a svjetlo kroz mudrost uvijek pobjeđuje vremena.

I nama danas ta priča šapće:
čuvajte svjetlost, budite mudri,
jer tamo gdje tama slavi prerano,
često se skriva pobjeda ljudi.