Kažu da sve priče imaju svoj početak i kraj. Na mjestu odnosno u regionu u kojem ja živim, tom uzburkanom Balkanu početaka je bilo jako puno, kraja pričama nije bilo i nema ih još uvijek. Mnogo priča o državi koje se ja i ne sjećam, priča o ratu koji su tu državu i uništili, a zvala se Jugoslavija. Država sa raznim vrstama naroda i narodnosti, i sa mnogo ljubavi izmedu njih. Al izgleda da svakom lijepom trenutku nekada ima i kraj.

Tu ljubav između tih naroda uništio je rat, prokleta stvar koju izmisliše moćni pohlepni ljudi u nadi da postanu upamćeni u historiji, pod cijenu smrti drugih ljudi. Danas te države nema, sada iz nje imamo vise država. Ja živim u sredini svega toga u Bosni i Hercegovini, da upravo u Bosni gdje se sve i uzburkalo. Iz tih priča kojih su mi roditelji pričali desilo se mnogo toga, mnogo žrtava, srušenih kuća, vjerskih objekata i mnogo srušenih života i dječijih snova. Zbog čega sve to i oni se sada pitaju, ni dan danas nemaju odgovor na to pitanje. Slušajući i čitajući šta se tada desilo, sada posmatrajući današnje vrijeme mogu reći da mnogo ljudi i dalje živi u tom vremenu. Ne samo stariji već i mlađi jer im je tako prenijeto od njihovih roditelja. Neki i dalje žive u mržnji, što su dokazi današnje skupine navijača odredređenih klubova, koji izazivaju sukobe svako malo. Ali ima nas koji živimo u sadašnjosti da bi gledali u budućnost u to bolje sutra.

Kako da nastavimo da živimo zajedno u miru bez obrzira na granice koje su nam postavljene? Jer mi na Balkanu smo u sukobima mišljenja različitih tumačenja naše historije, živimo u nekoj bezbojnoj pustinji u kojoj sve priče na sam spomen rata izazivaju nelagodu kod svih nas. Budimo strah i ljutnju prema drugima, i postavljam pitanje zašto to prenosimo i na druge generacije zašto mrzimo. A znamo da u dubini naše duše zapravo nismo takvi. Ljudi to rade iz straha, iz straha od onoga što dovoljno dobro ne poznaju.

Nije rješenje zatvoriti se u zidove koji nas okružuju i imati znanje samo o tim zidovima, proširimo ih srušimo ih i upoznajmo i stvari koje se nalaze izvan naših zidova. Trebamo učiti i o njihovim zidovima da bi kasnije zajedno gradili veće zidove i učili o njima na lakše načine. Nakon tih stvari onda smo sposobni i dovoljno zreli da donesemo zaključke na pitanja šta i kako. To je način da dođemo do odgovora jer ostatak svijeta nam daje samo bezumnu tišinu. Od njih tražimo odgovore i rješenja a sve je to zapravo kod nas. Samo smo na pogrešnu stranu gledali.

Na cijelom Balkanu bilo je žrtava i treba im se odati počast, ali bar pokušati odati počast sa svih strana od svakog naroda. Da se udružimo u našoj žalosti jer samo tako se možemo ponovo udružiti, ako budemo zajedno u žalosti moći ćemo biti i u radosti. Ne tebamo poricati šta se desilo i smatrati neki narod vrijednijim od drugog, trebamo biti svijesni da svi imamo plašt koji je satkan od iste boli, ali ako ih spojimo zajedno ispod toga plašta možemo krojiti nova bolja iskustva za sve nas.