Radio sam tad ljudi moji, na metalurgiji. Nije to bio pos’o za slabiće,željezo prži, sparina udara, a ruke ti stalno u ranama od šljake. Al’ bio sam mlad u duši, 31 godina, snage sam još imao pa sam gurao .Kad je smjena završila, jedva sam ček’o da sjednem, da smirim dušu s hranom. Uzeo sam ćevape, veliku porciju, s lukom da miris pređe i na prste, i jedan hladan jogurt da klizi niz grlo.

I taman da krenem kući, rekoh, haj’ odoh na pumpu, trebaju mi neke sitnice.. I tad ugledah je,djevojka koja toči gorivo ,pisalo joj je na uniformi da se zove
Medina.

Stajala je kraj auta, točila gorivo, a držanje… ljudi moji, kao da se inati cijelom svijetu. Oči spuštene, ali osjetiš da vidi sve. I tad ja, onako usput, upitah je:
— “Izvinite, možete li mi natočiti gorivo?”

Ona podignu glavu, pogleda me ravno. Upita me tiho :
— “Koliko želite?”
Objasnim ja njoj ,i ona krenu da mi toči gorivo.
Glas joj nije bio mekan, već tvrd, odrješit. Pa pitam, onako radoznao:
— “Koliko imaš godina? Mlada si za ovakav pos’o.”

Naslonila se na auto, odmjerila me od glave do pete, pa uz smiješak koji je više bio podsmijeh nego radost, kaže:
— “Imam 22. Zašto jel izgledam kao neko ko ne može raditi?Ili misliš da pare rastu na drveću?..Izvinite ,umorna sam ,obnovila sam godinu faksa ,i evo trudim se da zaradim."
Izgleda je vrlo mlađe.
E tad me presjeklo. Nisam očekivao da će biti tako drska. Al’ upravo to me privuklo. Vidim, nije ona od onih što šute i klimaju glavom. Ona se bori.

Ponudim joj bakšiš, deset maraka više, onako ljudski, da joj pomognem. A ona mi gurne ruku nazad, skoro ljutito:
— “Ne treba mi. Zaradit ću svoj dinar. Nije meni milostinja potrebna.”

I taman kad htjedoh nešto reći, začujem kako joj krči stomak. Pogledam je, a ona spusti oči, lice joj se zacrveni.

— “Jesi li gladna?” Upitah je tiho.

Ona stisne usne, pa kroz zube promrsi:
— “Nije vaša stvar."

Ljudi moji, tad sam znao da ima zid oko sebe, al’ ja sam odlučio da ga probijem. Odem do fast fooda, kupim joj sendvič, pomfrit i sok. Kad sam joj pružio, pogledala me opet onim oštrim očima, al’ ovaj put nisu bile hladne. Uzela je polako i tiho rekla:
— “Hvala.”

To “hvala”, vjerujte, urezalo mi se jače nego bilo koja riječ u životu.

Od tad sam svaki dan svraćao na pumpu. Nisam trebao gorivo, al’ sipao bih i pola samo da je vidim. A ona ,uvijek drska, uvijek na distanci,radi posla nije smijela ništa reći ali očima mi je govorila:
— “Šta opet ti?”
— “Zar ti ne dosadi svaki dan gledat’ moju facu?”
— “Ti stvarno nemaš pametnija posla?”

Al’ kroz sve te njene misli , ja sam osjećao ,brani se, al’ srce joj popušta.

Našao sam je na Facebooku,kad ste uporni ,sve se može.Prihvatila mi je zahtjev koji je bio na čekanju ,tri mjeseca.Pomislio sam da možda ima nekoga ,ali sam saznao da je sama.

Počeli smo se dopisivati.Ona se stalno svađala sa mnom porukama, provocirala me, tjerala me od sebe, al’ nikad nije prestajala odgovarati.To vam je, ljudi moji, onaj skriveni znak, kad neko priča da mu nije stalo, a ne zna da prestane pričati s tobom.

Nakon dvije godine odlučili smo dati jedno drugom šansu .
Njeni roditelji, eh… njih da ste čuli. Govorili su :
— “Šta će ti čovjek u tridesetima, propast ćeš s njim, nemaš ti pojma šta radiš.”

A ona, inatlijka, ustane i kaže:
— “Moj je život. Ako pogriješim, nek’ pogriješim svojim putem i svojom krivicom ”

I tako, kroz godine smo se borili. Ja radio da je podržim, platio joj studije. Ona dala otkaz na pumpi,posvetila se učenju.Ona je učila, dan i noć, i kad bi padala ,ustajala bi još jača.

Na kraju, kad je diplomirala, ljudi moji, ona ista drska djevojka s pumpe došla mi je pred oči sa suzama i rekla:
— “Hvala ti. Bez tebe ja ovo ne bih uspjela.”

E tad sam znao, sve što smo prošli, svaka njena hladna riječ, svaki moj trud, sve je vodilo do ovoga.

Uzeli smo se, skromno, al’ s ljubavlju većom nego ikad. Danas, kad sjedim u šezdesetima i pijem kahvu, gledam je kako lista neku knjigu i smije se, a ja mislim,da sam tad odustao, da sam pustio njenu drskost da me otjera, danas ne bih imao svoj svijet pored sebe.