Odrasla sam u Bihaću, u gradu gdje rijeka Una šapuće priče starije od nas, gdje je svaki kamen pod našim nogama svjedok prošlih vremena, a svaki pogled na horizont budi osjećaj pripadnosti.

Bihać nije samo grad, on je osjećaj.
Onaj miris svježeg zraka u rano jutro, onaj pogled na Unu dok sunce zalazi, onaj šum vode koji nikada ne prestaje i koji vas prati bez obzira gdje otišli.


Ako ste ikada prošetali Bihaćkim korzom, onda znate da to nije samo obična ulica.

To je srce Bihaća, mjesto gdje su se nekada susretali pogledi ispod trepavica, gdje su prolazili studenti sa torbama punim knjiga, gdje su stariji ljudi sjedili na klupama i posmatrali svijet kako prolazi.

Sjećam se onih ljetnih večeri kada bi cijeli grad disao u istom ritmu. Ulice bi bile pune smijeha, miris kafe širio bi se iz kafića, a negdje u daljini čula bi se muzika , možda neko svira gitaru, možda samo zvuk života u Bihaću ima svoju melodiju.



A zimi?

Zimi Korzo postaje bajka.

Svjetla Winter Parka osvjetljavaju noć, miris kuhanog vina i cimeta lebdi u zraku, a djeca se smiju dok klizaju na ledu.

Bihać u zimskim noćima ima neku posebnu čaroliju , onu zbog koje, bez obzira koliko hladno bilo, osjetite toplinu u srcu.


Otoka je mjesto , gdje priroda priča svoju priču.
Kad kročite tamo, osjetite mir, osjetite kako se misli slažu baš kao voda koja lagano prelazi preko kamenja.

Staze Otoke vode do malih, skrivenih kutaka gdje možete sjesti i posmatrati rijeku, slušati njeno neprekidno žuborenje i pustiti da vas misli odvedu tamo gdje trebaju.

Tu su prolazili moji dani djetinjstva, tu su se vodili razgovori o životu, tu su padale odluke koje su možda promijenile tok nečije sudbine.






Bihać je grad u kojem se isprepliću vjera, kultura i historija. Fethija džamija, i crkva sv. Antuna, simbol je tog spoja, priča o vremenu kada su različite civilizacije ostavljale svoj trag na ovim prostorima.

Tu su i druge džamije koje krase grad,
, džamija na Harmanima i mnoge druge, svaka sa svojom pričom i znamenitostima koje čuvaju duh vremena.


A onda, kada dođe jesen, Bihać se ogrne u zlatne i crvene boje, i postane još ljepši, ako je to uopće moguće.
Jesen je ovdje uvijek bila vrijeme promjena, vrijeme kada se sve smiruje, ali istovremeno priprema za nešto novo.



Bihać nije samo grad u kojem sam odrasla.
On je svaki moj osmijeh, svaka moja suza, svaki trenutak u kojem sam shvatila koliko je život lijep. Krase ga jutra na Otoci, večeri na Korzu, jeseni na gelenderima i zime u Winter Parku.

Gdje god da odem, nosim ga sa sobom. Jer Bihać nije samo mj
esto, Bihać je moj dom.