Samo ponekad, jednom u par godina, Križarskom cestom prođe neko osim Mirka Dragičevića, jedinog muškog nasljednika izolovanih starosjedioca sela Baljevac. Ostatak vremena taj makadamski put zjapi prazan i u neizvjesnosti čeka prvu jaču oluju da se u potpunosti uruši. Razlog zašto se cesta ne koristi je jednostavan: jedina njena svrha je povezivanje Dragičevića i samostana. Jedini od njih koji se uopće kreće je Mirko, a posjetioci sela su skoro pa nepostojeći.
Dječak Mirko je ove večeri ostao do kasno na zanatu u samostanu. Tokom dana je, po običaju, obavljao posao za tri svećenika umjesto pohađanja nastave. Sila papirologije i formalnih obaveza poput ispunjavanja vjenčanih listova i izdavanja krštenica su mu preopteretile raspored i produžile boravak u samostanu za par sati. Jedva je čekao da se popakuje, ali mu je radost odlaska kući ugasila pomisao na to da mora pješačiti sat vremena i da ga sutra čeka isto. Ponovo će stari svećenici bacati formulare i papire na njegov sto, a on će, radeći tuđi posao, kroz prozor posmatrati svoje šesnaestogodišnje vršnjake kako sjede na klupama u crkvenom dvorištu i žive njemu nedostižan život.
Kroz taj isti prozor je posmatrao kako noć sve više odmiče. Sve što se vani čulo je bilo lajanje pasa lutalica i pokoje oglašavanje beskućnika koji vrebaju oko crkve noću.
Skrenuo je pogled sa prozora i vidio kako je kazaljka na zidnom satu već bila prešla deset sati navečer. Srećom, sve što mu je bilo preostalo od posla je bilo ispunjavanje zahtjeva kojim se od općine traže sredstva za renovaciju crkvene kupole. Završio ga je u roku od par minuta, potpisao se u ime nadležnog fratra i odložio olovku sa osjećajem kao da mu spuštanjem nje pada stijena sa leđa. Hitro je spakovao svoju torbicu, obukao jaknu i prekrio lice maramom kako ne bi morao udisati oštri zimski zrak, te se zaputio svojom uobičajenom cestom kući.
Negdje na polovici puta, u trenutku kad je polumjesec blijedo obasjavao cestu, a mrak progutao okolni pejzaž, zastao je jer je osjećao da nešto nije kao prije. Mirko bi se zakleo da je krajičkom oka uhvatio nekoga ili nešto kako se kreće prema njemu. Sigurno je nekome predmet zanimanja, jer se niko ne zapućuje ovom cestom danju, a kamoli u kasnim noćnim satima.
Zastao je. Iz džepa je izvadio mobitel kako bi nazvao oca i obavijestio ga da sumnja da ga neko prati.
“Naravno da je prazan.” reče, vidjevši da se ekran mobitela ne pali uprkos njegovm tapkanju. I onda se sjetio: prazan je od jutros. Bog zna na šta majka i otac sumnjaju čim im se dijete nije javilo u uobičajeno vrijeme. Kad je ekran poslije trećeg pokušaja paljenja ostao crn, Mirko je duboko uzdahnuo, zabačene glave gledajući u nebo.
“Nema mi druge.”
Skrenuo je pogled prema tamnom rubu šume koja se nadvila nad heravim krovovima odavno napuštenih kuća pokraj ulice, i gledao u lišće koje se na granama njihalo na laganom povjetarcu. Tražio je bilo kakav znak da nije sam, ali uzaludno. I onda je hrabrost preovladala.
Sitnim koracima je nastavio po sredini ceste, škiljeći, pokušavajući da u mrklom mraku raspozna ma barem nekoga ili nešto čime bi potvrdio svoju sumnju. Čvrsto je stiskao svoju torbicu ondje gdje je ćirilićnim slovima bilo napisano: “Komplet za ličnu zaštitu građana”. Služila je za nošenje biblije, sveski i kutije s hranom koju mu majka pripremi svaki dan prije odlaska u “školu”. I tako, držeći torbicu i pomno prateći svoju okolinu, nastavio je svoj put kući.
Hodao je dobrih dvadeset minuta u smjeru Baljevca bez ikakve pometnje ili osjećaja da ga neko posmatra ili prati. Ali, baš u trenutku kad se osjećao najsigurnije, kad je sav strah od maloprije već iščeznuo, iza odveć truhle drvene bandere se ukazala ljudska figura obučena poput planinara ili radnika sa benzinske pumpe.
“Kasno je za šetnju, zar ne?” rekao je glas tipičan za mladog muškarca. U tmini noći se ništa nije moglo razaznati osim taktičke odjevne kombinacije nepoznatog čovjeka i njegovih svijetloplavih očiju koje nisu skidale pogled sa Mirka.
Stajali su jedan naspram drugoga. Činilo se kao da su obojica čekali drugu stranu da započne razgovor. Nepoznati mladić se, ne dobivši odgovor na svoje prvo pitanje, ponovo oglasio u nadi da će dobiti nešto od dječaka.
“Prođeš ovuda često?” upitao ga je ponovo. Ali, kao i maloprije, odgovora nije bilo. Sve što je dobio od Mirka je bio duboki uzdah i zvuk gutanja pljuvačke. Hladni znoj je kapao niz Mirkovo čelo dok se sitnim koracima udaljavao od nepoznatog čovjeka, stiščući svoju bibliju i moleći Boga da izvuče živu glavu. “Sigurno hoće pare ili kojekakvu uslugu,” mislio je, “ili me želi za sebe. Ali je otac sigurno krenuo meni u susret jer sam već trebao doći kući. Samo… samo moram kupiti vremena. A čovjek ne zvuči sumnjivo uopće. Možda je samo slučajni prolaznik?”
Tješio se. Pokušavao je naći opravdanje da se suoči sa nepoznatim čovjekom. S jedne strane, stranac mu se se nije obratio neprijateljskim tonom ili sumnjivim govorom tijela. Da mu je htio naštetiti, to bi već uradio. Mogao bi ga uhvatiti bez problema i uraditi s njega šta mu je srcu milo. S druge strane, niko osim Mirka i njegove porodice nema razloga da se kreće ovom cestom, što sigurno znači da je stranac tu sa razlogom. I to ozbiljnim.
Nastavio se udaljavati sve brže u smjeru iz kojeg je došao.
“Ovo je nešto drugo.” pomislio je kad se već dovoljno udaljio od stranca da mu je izmakao iz vidika. Zastao je pored parkiranog automobila i sjeo na haubu da uzme dah i odmori srce koje je ubrzano radilo. Zaista, stranac je viši, snažniji i krupniji od njega. Mirko bi dosad sigurno bio ili u mrtvačkoj vreći, ili bi bio raščupan i prebijen do neprepoznatljivosti da je to bila strančeva namjera. “Vratit ću se.” rekao je sebi nakon razmišljanja. “Pa šta bude, bude.”
I Mirko se zaputio nazad prema strancu.
Od Baljevca do samostana, kažu Dragičevići, ima osam kilometara hoda. No, nije poznato da li je ta informacija uopće tačna, jer je njen izvor predanje Mirkovog čukundjeda koji je navodno jednom prilikom izbrojao svaki korak od kuće do ulaza u crkvu i pomnožio ga dužinom sopstvenog koraka. To znači da udaljenost može biti osam kilometara, ali isto tako može biti i dvanaest.
“Ako sam na pola puta… i ako je otac već krenuo… mogao bi biti tu za sat vremena. Ili malo više. U prosjeku hodamo četiri na sat.” mislio je dok se vraćao ka strancu i pravio plan kako kupiti dovoljno vremena dok se njegov otac ne ukaže.

Ali ono što nije znao je da su svjetla odveć ugašena u porodičnoj kući na Baljevcu, kućni žamor je zamro, a starješini Pavlu Dragičeviću nije ni na kraj pameti dolazak njegovog sina kući. Vjerovao je da njegov sin, ako ništa, nije budala koja ne zna kud hoda, te je njegovo kašnjenje pripisao samo nekoj slučajnosti. Ali, čak i da zna da je Mirko u opasnosti i da postoji šansa da više nikad ne dođe kući, opet bi proveo izvjesno vrijeme odlučujući hoće li krenuti njemu u pomoć, ili će sve prepustiti sudbini. A Ranka, njegova žena, sve to posmatra potpuno drugačije. Njih dvoje su baš ove večeri, malo prije no što je nastupilo osam sati, što je uobičajeno vrijeme Mirkovog dolaska, pričali o nastavku njegovog školovanja i o budućnosti koju on može izgraditi za porodicu.
Na stolu je bila poslužena večera – svježa srnetina, slabije pečena, uz porciju potočne pastrmke, sa prilogom riže i pomfrita. Ranka se, naravno, pobrinula za ovo sve. Pavao nije htio pričati za večerom, zbog čega je na svako Rankino pitanje je odgovarao sa “da” ili “ne” i to je opravdavao time što je cijeli dan proveo u lovu. Lovio je na lokalitetu Gorevine, no od sedam sati ujutro pa sve do dva popodne nije uspio uloviti čak ni pticu. Najzad je odustao i razočaran, zaputio se kući planinarskom stazom do Baljevca. Ali pored lovačke kuće zvane “Potočka česma”, čuo je kako se nešto probija kroz debeli sniježni pokrivač i lomi osušene grane bjelogorice svojom trkom.
Instinktivno, zauzeo je položaj za pucanje i naciljao kroz optiku svog karabina. Kroz zamagljeno staklo nišana vidio je ono čemu se većina lovaca najviše nada: srnu koja se sporo kreće i to baš pod takvim uglom da joj je srce lako za pogoditi. Lagan plijen. Opalio je prvi hitac i oborio je na zemlju, no ona se nakon pada nastavila trzati. Čim je uvidio da je još uvijek živa, opalio je metak i kroz glavu kako bi joj uskratio muke. No, pošto je srna bila poprilično glomazna, morao se prvo vratiti u selo, sjesti u terenca i zaputiti se nazad gdje ju je ubio, pa je tek onda dovući kući. Tako je i uradio, te se Ranka odmah bacila na spremanje mesa, a on je odlučio da će se odmarati. Bez ozbira na to što je dala sve od sebe da spremi večeru i počasti muža, on nije htio pričati ni o čemu, pa čak ni o tome što se njihov Mirko još uvijek nije ukazao na kućnom pragu.
“U dva metka si je ubio?” upitala ga je Ranka nakon što su završili sa mesom i prešli na rižu.
“Da,” odgovorio je. Izgleda da ni ovo pitanje nije “sjelo” Pavlu.
“Momački. Malo ko zna uloviti komad kao ti,” rekla je i napravila kratku pauzu, uperviši u muža blag pogled.
“Tako to,” on odgovara, i uzima rižu.
Iako se možda nije činilo tako na prvu, nju nije zanimala priča o ulovu, ili priča o Pavlovom ocu i njihovim pustolovinama o kojima je slušala stotine puta, ali svaki put na blago drugačiji način. Svi znamo kako idu te lovačke priče. No, ne bi joj smetalo ni ponovo slušati o tome ako bi to značilo da će se Pavlov jezik razvezati i biti spreman da razgovora o onome što nju tišti sve vrijeme: njihov sin, Mirko.
“Teška tema za tebe,” komentarisala je Ranka nedostatak muževog odgovora na pitanje o ocu. “Bolje je pričati o budućnosti… o onome što možemo mijenjati i graditi zajedno.”
“Da,” rekao je Pavao i nastavio sa ručkom, ne gledajući Ranku u oči. Baš ovo “da”, deseto po redu ove večeri, je bilo dovoljno za Ranku da prestane sa naizgled uzaludnim pokušavanjem razvijanja razgovora i napokon kaže ono što je željela reći cijelu večer.
“Još ga nema. A ne javlja se cijeli dan. Zvala sam u školu, ali kažu da ne znaju ništa,” napokon reče Ranka, dostojanstveno, nalažući da očekuje odgovor.
“Ja. Nema. I šta s tim?” rekao je Pavao i pogledao ženu ravno u oči po prvi put ove večere, stiščući hljeb u ruci na način koji je jasno pokazivao da mu pitanje nije ni u najmanjem milo. “Nisam svemoguć pa da se dignem na nebo i odozgo skeniram krajolik ne bih li ga primijetio kako se hvata s nekim momcima u mračnom sokaku. Mani me te budalaštine, ženo, i jedi.”
Kakav god da mu je bio odgovor, bio je znatno poboljšanje u usporedbi sa “da” ili “ne”, čak i kad se u obzir uzme da ga je dao s tolikom gadosti da se čovjek prosto ustruči od toga da mu proturiječi.
“Opet vuče tu priču,” pomislila je Ranka, “jer mu nije dovoljno što se toliko trudi da to pobijedi. Ni da se sjeti što mu sin ide u školu.” I trebalo joj je izvjesno vrijeme da shvati kako odgovoriti tako da ne uvrijedi muža ili izazove njegov gnijev.
“I to je prirodno. Zar Isus ne voli svakoga podjednako, i zar nije umro za naše grehove?”, rekla je nakon promišljanja i mislila da će ga ovaj odgovor, koji je u skladu sa njegovim vjerovanjima, koliko-toliko smiriti.
“Jesam ti rekao da se kaniš te priče?”
“Neću. Sve za tebe radi: redovan je u crkvi, radi više nego što si ti ikad radio, suzdržava se od svoje želje za muškarcima da mu nekad od toga ninje dobro, i sve to nije dovoljno?”, rekla je Ranka, po prvi put povisivši glas i učvrstivši stas za stolom. Uspravila se. “A čak i da nije tako, zar se ne sjetiš da mu je možda, samo možda nešto bilo? Pa ne javlja se cijeli dan i još ga nema!”
Vidjevši Pavlovo lice nakon ovoga, čovjek bi pomislio da će bilo kojeg trenutka ustati i nasrnuti na ženu takvom silom da je usmrti, ili barem ostavi invalidom za života. Stisnuo je šaku i kao da je krenuo da ustane i stvarno izlema Ranku do smrti, ali se suzdržao, duboko udahnuo i po prvi put promislio šta će reći. Kroz glavu su mu prolazili biblijski citati o važnosti strpljenja, tolerancije i hladne glave.
“Ja tebe volim,” započeo je svoj dobro promišljeni odgovor, “Ali ono što ti ozbiljno nedostaje je čist razum, jer-”
“Meni kažeš?” prekinula ga je Ranka.
“Kažem. Samo me još jednom prekini pa ćeš vidjeti. Samo još jednom,” rekao je i ponovo napravio dubok uzdah kako bi održao glavu što hladnijom. “I dobro znam što to govorim. Ti, kao prvo, opravdavaš nešto što kršćanin ni u snu ne bi smio: Mirkov pederluk. To što je on tvoj, a nažalost i moj sin, ne znači da smiješ tek tako skrnaviti vjeru zbog njega. Zna se: Božija riječ, pa sve ostalo. Pa čak i tvoj sin.”
Kao svoja žena, i Pavao je iskoristio priliku da iznese misao koja ga tišti ne samo ove večeri, već godinama unazad otkako je saznao da je Mirko bio zaljubljen u svog najboljeg prijatelja iz osnovne škole. Tad je poduzeo brojne mjere s ciljem “opamećivanja”, od ispisivanja iz škole, do svakodnevnih prebijanja i zaključavanja u podrum. I čim Mirko ne ispoljava tačno onakvo ponašanje kakvo je on za njega zamislio, glavom mu počnu prolaziti sjećanja na vrijeme u kojem je bio slobodan da mlavi sina kako god želi danima i nalazi opravdanje za to. Ranka je sve ovo znala i prosto nije smjela dati komentar. Pavao je nastavio:
“Kao drugo, zajebavaš me cijeli dan. I eto misliš da ja kao ne znam što to ti radiš. Evo, kad si ga toliko željna: ako dođe kući žive glave, ispisujem ga iz škole. Nije mu ovo prvi put, a bogme je krajnje vrijeme da mu se stane u kraj. Ako ne dođe, neću snositi troškove sahrane,” rekao je, ustao i zaputio se u spavaću sobu. Ranka je onda pospremila sto i oprala suđe, te je samo čula kako se njen muž oglašava iz spavaće sobe i govori da ona ne ulazi tamo večeras. Iako ovo nije niti prva niti posljednja njihova svađa, ipak se osjećala krivom kao nikad do sad, i činilo joj se da je mogla izbjeći sukob. No, čim je legla na kauč u dnevnoj sobi i pokrila se teškim jorganom, sve misli o sinu i mužu kao da su otputovale u neku drugu dimenziju, a na njihovo mjesto su došla sjećanja o bezazlenim vremenima. Sve te misli su zamijenile slike beskrajnih planinskih pašnjaka prekrivenih borovnjacima i grmljem. Katkad bi se iza grma ukazala njena pokojna nana sa kanticom punom borovnica dozivajući je. I Ranka bi onda gazila kroz šiblje, ne pazeći na svoj korak, kako bi po posljednji put osjetila nanin zagrljaj. No, čim joj se primakla, ona je nestala.
I onda je nastupilo pusto crnilo.

Dragičevići su već bili utonuli u duboki san kad se na Križarskoj cesti počelo odvijati nešto potpuno drugačije, nešto dosad neviđeno u Mirkovom životu. Nadomak je stranca. “Možda je to izlaz,” mislio je dok se približavao mjestu s kojeg je maloprije izbjegao. “Može biti znak, ili šansa da upoznam nekoga iz bijeloga svijeta. Kažu da takav svijet negdje postoji i da je najbliže raju što ćemo ikad biti. I da tu imamo slobodu biti onakvi kakvim nas Bog stvori.”
Hodajući opreznim korakom kojim izbjegava blatnjave lokve, odjednom začu šuštanje iz šumarka s desne strane puta, popraćeno njihanjem grmova okovanih snijegom i neobičnim, skoro vanzemaljskim glasanjem. Nešto se probijalo kroz šumu. A to sigurno nije bio stranac kojeg Mirko traži.
Glasanje i šuštanje grmova je postajalo sve jače kako se nepoznata divljač približavala, sve dok nije svojim oštrim kandžama zaparala limeni krov napuštene kuće Muamer-efendije. Poput tropota konja, zagrmio je lim, što je Mirku značilo da je vrijeme za ponovni bijeg došlo. No, čim je zakoračio naprijed i započeo trčati, pred njim se ukazala ofucana, ranjena lisica čiji se put krštao s njegovim. Mada je svaki susret s divljom životinjom nesvakidašnji, ovaj je bio posebno neobičan iz razloga što je lisica više podsjećala na geparda svojom veličinom i kretanjem. Među krvavim zubima je držala svježe zaklanu mačku iz koje je još uvijek kapala limfa i, sikčući, posmatrala je Mirka.
Zamrznuo se. Činilo mu se da ako bi napravio ijedan korak više, sigurno bi završio kao ona mačka u njenim ustima. Šta da čini sad?
Lisica se pomjerala malo lijevo, malo desno i uvijala tijelo poput zmije, ne skidajući oči sa Mirka. Svakim pokretom bi stisnula žvalje i dodatno iscijedila krv iz mačkinog preminulog tijela.
“Nema mi dalje,” reče, i činilo se kao da je strah jači od njega samoga. “Nije… nije ni krenuo prema meni,” mislio je na oca. I bio je u pravu.
“Kući!” doviknuo je Mirku poznat glas uz ulicu. Iz mraka se ukazao stranac od maloprije sa svjetiljkom, trčeći prema lisici. Pomahnitala, nasrnula je na stranca, no odmah se suočila sa mlazom medvjeđeg spreja koji ju je totalno oslijepio. Pala je na zemlju i ritala se. Stranac ju je onda našutao nogama toliko da je pobjegla bez obzira na manjak vida.
“Sve okej?” upitao je Mirka čišćeći prljavštinu sa svojih bijelih Salomon Cross Hike planinarskih gojzerica.
Iako mu je srce lupalo toliko jako da se činilo da bi bilo kojeg trena moglo iskočiti iz prsa i skakutati po zemlji kao zec, sabrao je dovoljno snage da odgovori strancu.
“Pa… inače ljudi kažu da jest. Ali, sad ne vjerujem da ikako to mogu reći,” rekao je trudeći se da ispadne što više domišljat.
“Ma ne obaziri se na to. Nagledao sam se ovakvih slučajeva. Mene je jednom u blizini ove staze medvdjed spopao. Prvi mi je to put bio da ga sretnem,” rekao je stranac tako bezazleno, tonom primjerenim za prijateljske priče u kafani. Mirko je bio spopadnut, te nije ništa rekao.
“ Amer, drago mi je,” reče i pruži ruku Mirku, koji je uzvratio slabim stiskom. “Došao sam ovdje sa ženom, pa smo se nešto zakačili i rekoh hajde da je malo izbjegnem. Vidio sam na planinarskoj karti da se ovuda ide do Gorevine, pa sam te htio upitati jesam li na pravoj stazi.”
“Mirko… i po noći idete?” upitao ga je krajnje začuđeno, skinuvši sa lica maramu kojom se štitio od oštrog zimskog zraka.
“A ti ne ideš? I ne persiraj me, nisam toliko star,” odgovori sa bezazlenim, no praznim smijehom koji se odražavao samo na ustima, a ne u očima.
“Idem jer moram.”
“Čuj to. Šta, vodič si ili?” upitao je, ne mogavši zamisliti nijedan drugi razlog zašto bi se tuda kretao noću.
“I ne baš. Ne znam na šta misliš pod vodič. Ovuda moram svaku noć proći kad idem iz škole.”
“To samo kod vas ima da je škola u šumi,” rekao je sa podsmijehom i naslonio leđa na oronuli zid kuće Muamer-efendije, koja je izgledala kao da bi se bilo kojeg trenutka mogla urušiti. “Vidi se po kućama kakav je život.”
“A ti nisi odavde?” upitao ga je Mirko.
“Pa rođen sam ovdje, ali odavno već nisam tu. Živim daleko.”
Kad bi se Mirkov mozak mogao izvaditi iz njegove glave i pregledati kao što se može pregledati sadržaj memorije na računaru, u njemu bi se našlo stotine bespotrebnih informacija o legalnim aktima, vjerskim procedurama, i načinima na koje može izbjeći očev gnijev. A negdje, u samim dubinama glave bi se našli tragovi, sitni komadići razbijene potrebe za slobodom i toplotom drugog ljudskog bića. I kad bi došli do samoga temelja njegovog mozga, našli bismo hrpu tih komadića koji samo čekaju da ih neko poveže. Neko ko nije Mirko.
Često kad bi pokušao dokučiti to. Par sati slobodnog vremena koje ima pred spavanje je uvijek provodio razmišljajući i sanjareći o tome kako bi bilo da živi u bijelome svijetu. Kako bi živio da može biti onakav kakav je bogom dat? Da li bi ispunjavanjem njegovih najdubljih potreba on bio ono što može biti, ili bi se jama u kojoj je produbila?
I sama strančeva pojava, njegova bezazlenost i nepovezanost sa ovim svijetom koji se uvijek Mirku činio kao crn su probudili u dječaku nešto što godinama nije osjećao. “Priča kao da nema nijedne brige,” mislio je. “I uspio je otići u onaj svijet.”
“Daleko? Koliko daleko?” upitao je nakon blage pauze tokom koje je razmišljao o maloprije navedenom.
“Jako.”
“I kako je tamo? To me uvijek zanimalo.”
“Pih… duga priča. Je li te nešto konkretno zanima? I je li se ovuda ide do Gorevine?” rekao je stranac cupkajući nogom, i bilo je očigledno da nije za razgovor o privatnim stvarima. Mirko je znao tačno šta ga zanima, ali je proveo par trenutaka ustručavajući se u tome da upita stranca o tome.
“Je li… jesu li kod vas muški kao kod nas?” napokon je upitao. “Je li moraju kao naši?”
“Vidi, konkretno ne moraju ništa. Svašta tu ima, pa i onih čudaka što se kao životinje oblače. Ali šta ćeš im, država ih štiti i smiju šta hoće. Smijem i ja, ali se ne levatim,” odgovorio mu je stranc i, ne davši Mirku da postavi drugo pitanje, ponovio je pitanje od maloprije.
“Ako ne znaš je li ovo staza, reci, pa ću se snaći. Žurim. Ne znam šta toliko odjednom hoćeš da pričaš.”
“Jest, ovo je staza. Samo molim te, još jedno pitanje,” rekao je dječak sa zacakljenim očima.
“Reci.”
“Kažeš da smiju sve… je li to znači baš sve, ili ti to govoriš tek tako?”
“Sve osim teških prestupa. Nema sad da se ubija i s time izvlači, ili krade od države. A što se tiče ovog ličnog i onoga što si ti, budi šta hoćeš. Tako ti to ide u onome svijetu. Ovdje je vrijeme davno stalo,” rekao je stranac, zagledao se u planinarski pečat na banderi iza koje je maloprije prepao Mirka, i samo rekao da mora ići i da žuri. Nije vjerovao da je bio toliko nepažljiv da nije uočio očitu planinarsku markaciju na stazu. Da ju je primijetio na vrijeme, izbjegao bi ovaj razgovor i ranije stigao gdje je namjerio.
Iako ga je dječak dozivao i govorio da ima samo još jedno pitanje, on je samo ubrzao korak i ubrzo nestao u noći. Kasnije, dok se Mirko penjao cestom što je jednim dijelom paralelna sa stazom, vidio je svjetiljku u šumi iznad sela i znao je da tuda prolazi stranac, ali se nije usudio da ga ide tražiti.
Tek je poslije tog susreta nastupio pravi mrkli mrak. Mjesečina je zašla iza brda i iza sebe ostavila samo svijetlo od od dalekih zvijezda, koje bi u trenu izašle iza crnih oblaka što donose snijeg, ali opet onda zašle i ostavile nebo potpuno tmurnim. Kad-tad bi pokoja pahulja pala s neba na Mirkovu maramu i miješala se sa suzama koje su kapale iz njegovih očiju. Pričao bi, ali nema šta da kaže. Plakao bi naglas, ali nema kome. I put je proveo u potpunoj tišini.
Došao je pred avlijsku kapiju. Zaključana je.
“To da me kazni,” pomislio je. Otac ju je sigurno zaključao kako bi Mirko morao preskakati preko šiljaka. No, to mu nije predstavljalo problem. Došao je pred kućna vrata, izvadio ključ iz ormarića od obuće i ušao u kuću, odmah se zaputivši u svoju sobu. Legao je u krevet bez da se presvuče, opere zube ili umije, ali nije mogao zaspati satima zbog misli o prethodnom danu i onome što mu se sutradan sprema.
Negdje oko pet sati ujutro, zaspao je, ali ga je u tačno sedam sati probudio Pavao Dragičević time što ga je pozvao u kuhinju na ozbiljan razgovor. Mirko, kao poslušan pas, je odmah ustao i počešljao kosu, te se zaputio u kuhinju gdje ga je za stolom čekao otac. Sjeo je i prekrstio noge, ne gledajući oca očima ispod kojih su se objesili podočnjaci poput bolesničkih krvnih podliva, i samo šutio.
“I ti se sad budala praviš? Ne gledaš tatu u oči?” je bila prva stvar koju je Pavao izgovorio. Nije dobio odgovor.
“Je li bolan?”
Odgovora ponovo nije bilo.
“Levatiš me. Samo ću ti ovo reći: maloprije sam zvao fra Leona. Ispisan si iz škole. Sad ćeš fino nešto pojesti, i onda ideš u avliju da kopaš rupu od pet metara. A sutra ćeš od deset, pa ćemo vidjeti dokle ćeš dok se ne opametiš,” rekao je i udario šakom od sto. “Jasno?”
Nakon skoro minute šutnje, Mirko je pogledao u oca i samo blago izustio “da”, te postupio po očevim naredbama.
Svojim krhkim, blijedim rukama je držao krupnu očevu lopatu i razbijao skoro zamrznutu zemlju u avliji sve dok nije iskopao tačno onoliku rupu koliku je otac htio. Tokom rada se nije nadao ni ponovnom školovanju, ni manjoj rupi za kopanje, ni pomilovanju od oca. Samo je razmišljao o tome ne bi li se stranac ponovo ukazao i ponudio mu da krene s njim u bijeli, daleki svijet. Ali stranac nikad nije došao.
Mjeseci su prošli, a otac nije posustao. Svaki dan je nalazio neki drugi posao, a kad god bi Mirko pravio pauze ili poželio da olakša sebi posao, rekao bi mu istu rečenicu: “Ova kuća i avlija su sad tvoj život. I nema ti dalje odavde.”
Vrijeme je za njega stalo. I činilo se da se nikad neće pokrenuti.
Odmicale su godine, pa je nestalo i Pavla i Ranke, a u kući je ostao samo Mirko Dragičević. Već je sad star čovjek.
Ponekad prođem Baljevcem i vidim Mirka u avliji kako pogurenih leđa okopava zemlju i gunđa neke nejasne rečenice, ali meni uvijek kaže istu: “Jesmo li se mi sreli one noći?”. Ali ja mu, koliko god htio pomoći, moram reći istinu. To ga uvijek podjednako povrijedi i razočara, ali me ipak pozdravi finim tonom i poželi sretan put, te se vrati svome okopavanju i gunđanju.
I dok se vrijeme mijenja i s njim slika života pred svakim od nas, čini se da slika Baljevca i kuće nekadašnjih uglednih Dragičevića stoji zamrznuta.
I čini se da je nijedna sila ovog svijeta ne može odmrznuti.