Crni je odrastao u malom selu sa svojom nenom i djedom. Majka mu je umrla nekoliko sati poslije njegovog rođenja, a otac je nekoliko mjeseci nakon toga, našao drugu ženu i oženio je. Sin kojeg je dobio s prvom ženom ga nije zanimao. Tako da je dječak bio prepušten brizi svoje nene i djeda.

Dali su mu nadimak Crni, jer mu je kosa bila crna kao ugalj i ten taman.

Kad je napunio prvih mjesec dana i prerastao fazu grudve zamotane u čaršaf, kroz koju svako novorođenče u prvih mjesec dana svog života mora da prođe, nena i djed su primjetili da je Crnom lijeva ruka kraća od desne ruke i lijeva noga kraća od desne noge.

Gradski doktori su rekli da ništa ne mogu uraditi po tom pitanju, ni propisati lijek, niti propisati vježbe da se djetetove lijeva ruka i noga produže. Doktori su rekli da je dijete rođeno s anomalijom, odnosno „mahanom“, seoski rečeno.

Crni je odrastao s otežanim kretanjem, pogotovo zimi, kad bi selo u kojem je živio, zavio snijeg i kao ljudska vreća za iživljavanje i treniranje ega seoskim mangupima i siledžijama.

Uprkos tome, Crni nikada nije izgubio svoju želju da bude od pomoći ljudima oko sebe i da čini nešto korisno za ljude koji su živjeli s njim u selu.

Pošto nena i djed nisu imali novca da ga pošalju u srednju školu, kad je završio osmi razred osnovne škole, Crni je dobio na poklon staru ladu, automobil svog dajdže, i počeo nositi lijekove starim i onemoćalim ljudima, koji su živjeli u lošim uslovima u selu i koji nisu imali djece i rodbine koja bi im mogla donijeti lijekove. Uz lijekove, nosio je i mlijeko u prahu za novorođenčad, čije ih majke nisu mogle dojiti prirodno.

Znalo se, svakog petnaestog u mjesecu, Crni bi u svojoj plavoj ladi išao od kuće do kuće onih kojima je to najviše trebalo i donosio im lijekove i mlijeko u prahu za bebe.

Te zime, snijeg je prekrio selo ranije nego što su očekivali.

Ljudi u selu su u panici kupovali drva za ogrijev, a u onim kućama u kojima je bilo muškaraca koji su bili u dobroj snazi, odlazili su duboko u šumu kraj sela i sijekli drva, ako ne bi imali novca da plate.

Šuma je bila u državnom vlasništvu, ali su ljudi u selu znali da državni službenici rijetko kad zalaze u sela koja su toliko mnogo kilometara udaljena od gradova i kojima je prilaz težak i opasan, posebno zimi.

U subotu ujutru, Crni je spakovao paket lijekova i mlijeka u prahu na zadnje sjedište svoje lade i krenuo da obilazi kuće.

Znao je, bilo je nekoliko kuća, koje su bile na samom vrhu brda i koje, ako ih on ne obiđe, sigurno ih neće niko drugi obići.

Počeo se penjati autom uz usku ledenu stazu do vrha brda i probijati kroz prtinu nagomilanog, debelog i teškog snijega.

U autu je postajalo sve hladnije i njegove zimske gume, koje nisu bile naročitog kvaliteta, sve su se teže probijale kroz naslage snijega.

Kad je pogledao iznad lijevog retrovizora, učinilo mu se da vidi dijete, malu djevojčicu, kraj jednog od drveća u blizini. Djevojčica mu je bila leđima okrenuta i izgledala je zamrznuto.

Crni je odmah zaustavio svoju ladu i navukao rukavice. Izašao je iz auta i uputio se prema djevojčici u snijegu.

Kad je stigao do djevojčice, povukao je iz snijega bez daha.

Kad je uzeo u ruke, primjetio je da je djevojčica ustvari bila krpena lutka, duge smeđe kose.

Bila je vlažna od snijega i kako joj se snijeg kroz pukotine na platnu uvlačio do spužve od koje je bila napravljena iznutra i grudvao je, krpena lutka, nalik djevojčici, je postajala sve manja. Posebno njena lijeva noga. Činilo mu se da joj se lijeva noga smanjuje većom brzom od desne i da je na svojoj lijevoj strani kraća i manja, nego na desnoj.

Privukao je sebi i očistio od snijega. Na trenutak se činilo da je nina u svom naručju, kao dijete.

Okrenuo se i s lutkom u naručju došetao do auta. Kad je pogledao prema zadnjem sjedištu, vidio je da nema paketa s lijekovima i mlijekom za bebe.

Počeo je tražiti po sjedištima i ispod njih, ne ispuštajući lutku iz ruku.

Otvorio je i gepek, iscjepavši rukav jakne na desnoj ruci.

Kad je vidio da ni u gepeku nema ništa, ostavio je auto otvoreno i udaljio se od auta.

Približio se onom drvetu, gdje je izvadio krpenu lutku iz snijega, i sjeo na snijeg pored njega. Naslonio se leđima uz drvo i počeo se leđima udarati od isto.

Otkad je bio dječak, udaranje leđima od neki tvrdi predmet, bio je njegov način da se smiri.

Približio je lutku uz sebe i rekao: „Ne boj se. Tu sam ja.“

Pogledao je prema vrhu ogoljenih grana drveta. Snijeg koji je prekrivao grane drveta je polako počeo padati na njega i lutku.

„Kao magični prah.“, rekao je i pogledao u lutku u svom naručju.

Niko više nikada nije vidio Crnog u selu.

U prtini snijega, parkirana na uskoj stazi, koja je vodila do vrha brda, bila je njegova plava lada. Otvorenih vrata i sjedišta i stakala prozora koje je prekrio led.