Pustila sam sebi
Da mi neko priđe.
Blisko.
Da vrhovima prstiju
Boje meda i mlijeka
Dodirne tkivo mog srca.
Prebire po srčanim mišićima
I rasipa krvna zrnca po mojoj utrobi.
Ispod srca.
Pustila sam
Da mi neko legne ispod srca.
Da boji moju krv i vene
Bojama svojih najskrivenijih čežnji.
Boli.
Nadanja.
Nedostajanja.
Nedostaje mi.
Lice koje je u meni budilo bol.
Što ga razumijem
Bolje nego on sam sebe.
A opet,
Što ga nikad nisam razumijela dovoljno.
Dovoljno da predvidim.
Bol.
Suze.
Iskrivljeni osjećaj svoje vrijednosti.
Dostigao je najiskrivljeniji ugao
Ljudskom oku vidljiv.
„Ne vidiš svoju vrijednost.“
„Koštaće te to.“
Rekli su mi.
Da li su bili u pravu,
Prosudite sami.
Dobronamjerni savjeti.
Ostavi.
Pusti.
Dok to nešto nije pustilo tebe.
Onda će ti biti krivo.
Što nisi ti bila ta
Koja je pustila.
Pustila sam.
Puštam.
Sa njim i sebe.
Dio koji je ćutao.
Okrenuo glavu na drugu stranu.
Bojao se da predvidi.
Jer, šta će onda biti?
Nezgrapno pišem.
Nije ovo stih.
Ovo je misao.
Raskidana na atome.
Atom je jedina
Nedjeljiva čestica.
Je li zaista?
Moderna nauka kaže drugačije.
Djeljiv je.
Dvije naelektrisane čestice.
I jedna neutralna.
Voljela bih da sam neutralna.
A opet,
Te najmanje volim.
Ne postoji neutralno.
Postoji samo neistina.
Ili strah
Da se prizna sam sebi.
Šta je on priznao samom sebi?
Možda me nije ni osjetio.
A ja satkana od osjećaja.
I naelektrisanih čestica.
Nije me ni osjetio.
Zato može biti hladan.
Neutralan.
Ravnodušan.
Strah me da
Za nekog drugog
Neće biti.
Bliski susreti.
Sad ih se bojim.
I ne puštam više nikome.
Da mi priđe bliže.