Mogu zamisliti kako te držim u svom naručju.
Kako me svojim malim i nježnim rukama
Hvataš za ramena i vrat.
Lagana i krhka, poput leptira.
U svojoj maloj crvenoj pidžami.
S kratkom kosom vezanom u dvije kikice.
S osmjehom na usnama, od uha do uha.
I rupicama na obrazima s crvenim jagodicama.
U zjenicama plavosivih, očiju našeg babe,
Sijaju ti lebdeći, papirni lampioni.
Mogu ti osjetiti miris.
Kosa i vrat ti mirišu na proljećno cvijeće,
A crvena pidžama na nešto svježe i daleko.
Stežeš me svojim rukama.
Tražiš sebi prostor u mom srcu i grudima.
A ni ja ni ti ne znamo,
Da si sve vrijeme sa mnom.
Sve vrijeme smo zajedno.
Ruka u ruci, pramen na pramen.
Ti, manja ja. Ja, veća ti.
Kosa nam je dugo vremena plava,
Babo više nije tu,
A lebdeći, papirni lampioni se nekad ugase.
Došla sam ti reći da se ne trebaš više bojati zime
I hladnih ruku.
Moje će uvijek biti tople kad treba da te uzmem,
Pomazim po obrazu ili kosi i poljubim te.
Došla sam ti reći da na kraju godine,
U kojoj je sve prošlo tako brzo
I čini mi se da se ništa veliko nije desilo,
Desila se najveća moguća stvar.
Otkrila sam koliko dugo si pružala
Svoje ruke prema meni,
I koliko dugo je sve što mi je trebalo,
Bilo da sam blizu tebi.