Svi imamo mane. Jel de? Samo ih sebi možemo pravdati, a drugima ne. Svi imamo nešto što nemamo. Nešto ne vidimo, ne osjećamo ili ne razumijemo dovoljno.
Kad ti fali u novčaniku, lahko ćeš - radi pa neće faliti.
Kad ti fali u glavi, pa i to ćeš lahko - budali je u životu najlakše: ni brige ni pameti.
Al kad fali u srcu, to se ne namiruje.
To ne zarađuješ, to ne prihvataš, to ne prestaje.
Ta bol, kao užareni vrh, šilji sloj po sloj srca kao dijete olovku.
Dijete koje nije svjesno da su mama i babo možda zadnji dinar dali da ga spreme u školu. Ali ne postoje samo djeca koja su šiljila olovke do besvijesti. Ne postoje samo djeca koja su navečer bezbrižno spavala čim spuste glavu na jastuk. Ona koja su gradila kule u pjesku i skakala u kišne i blatnjave lokve.
Postoje i djeca koja su ranije vidjela boje koje inače vide samo ljudi. Odrasli. Veliki. Spremni da ih vide.
Postoje djeca koja su slušala priče dok su svi mislili da spavaju. Ona koja su ranije odrasla.
Oni su danas ljudi u čijim se okovima kriju oni koji nisu vidjela boju djetinjstva, a trebala im je. I danas im treba.
Njihove su bojanke bile crne i sive. Njihovi crtani i pjesmice bili su fijuci granata.
Djeca koja su uputstvo za život i osjećanja pisala sama. Ona koja su znala, a nisu pitala zašto babe ni danas nema. Djeca koja su odgajala sama sebe, a umjesto igračkama igrala zamršenim klupkom misli. U tom klupku bili su zapetljani osjećaji, granate, krici, misli, tijelo i svijet. Na njima se nikad ništa nije vidjelo, nikad im na izgled ništa nije falilo. Odrasle oči, a izraz lica - djeteta. Oči koje su same sebi objašnjavale ono što vide i što im se dešava, dok je dječije lice grimasom odavalo da, preplašeno, ništa ne razumije.
Ljudi, u tijelima djece, umorni od toga što moraju biti, a ne znaju da jesu, danas su djeca u tijelima ljudi čiji izraz lica odaje da su se pomirili. U toj tišini, možda su konačno slobodni.