Dugo se vozimo dobro poznatim ulicama. Na radiju sviraju Indexi i nekoliko kapljica se spusti niz obraze. Nisu tužne, naprotiv. Opet čeznem za Sarajevom iako svaki dan hodam njegovim ulicama, svaki dan ga gledam, svaki dan slušam njegove otkucaje srca. Svaki dan. I onaj nakon njega.

Pada kiša, Davorin pjeva da samo jedan život ima, a meni kroz glavu prolazi kako mi je i ovaj jedan malo da oči napunim Sarajevom.

Kada se auto napokon zaustavilo na memli strani, izašla sam što prije kako bih osjetila miris grada. Prijeko mi je potreban svaki put kada sam daleko.

Mrak ga je odavno prekrio i sada zamišljam ono što volim nemoćna da vidim. Svjetla trepere, a život se odvija ispod mene. Pitam se koliko je još ovakvih poput mene koji čeznu za njim dok hodaju njegovim ulicama? Pitam se hoće li ta čežnja i glad za njim ikada prestati? Hoće li moje srce prestati kucati u ritmu sa njegovim? Hoću li biti još jedan bolesnik Sarajeva?

Kako se liječe ti bolesnici? Ako ikada postanem jedan ne želim se izliječiti ni pod koju cijenu!

Eto, napisala sam nešto, da je dostojno Sarajeva - nije, niti će ikada biti. Možda pretjerujem, ali pjesnički sam zaljubljena u ovaj grad stoga je malo sve što napišem njemu i o njemu. Uz njega se budim, njega čuvam u molitvama od onih koji ga žele povrijediti, uz njega liježem, sa njim živim skoro 20 godina.

Sarajevo moje, jedini moj grad.