Između dva udisaja
bježi vrijeme
kao ranjena zvijer
iz šume neprekidne
u bezdan što čeka
iza vrata mjesečine.


Vode nemira
pod kožom huče,
zemlja klizi pod nogama,
smjenu traži sunce
u noći bez dna,
u noći bez zvijezde vodilje.


Rasipa se
pijesak iz dlana sudbine,
uludo, bez svrhe,
u vjetar bez smjera
što briše lice
od svih znakova trajanja.


Ovdje, čovjek
bez korijena luta,
pogled mu prolazi
kroz kamen i travu,
a ne dodirne
ni jedno ni drugo.


Duša mu
poput rijeke klizne,
bježi od tijela
što ga nosi,
uvijek drugdje,
uvijek nigdje.


Bolest tekuća,
kap po kap,
nagriza kosti bića,
rađa prazninu
u grudima,
širi se kroz žile
kao tama
prije jutra.