Eh, Bosno moja,
da ti se ispovijedim,
tri godine,
dva infarkta,
i jednu beskrajnu suzu kasnije...
Da ti se ispovijedim,
onako kako se ispovijeda
samo onom koga istinski ljubiš,
pa nek' te, ako mora, poslije i ostavi.

Da ti priznam kako mi večeras
u dalekom svijetu fali
miris jorgovana pred kućom,
i behar što proljetos obrubi avliju,
pa sve zamiriše kao nekad,
k'o onda kad sam bio deran,
pa trčao bos niz bihaćku kaldrmu
a kamenje grebalo stopala,
dok je Una žuborila nježnije
nego mater kad šapuće molitvu
što je pamti od stare nane.

Da ti priznam, Bosno,
da mi noćas duša čezne
za čaršijom sarajevskom,
gdje se akšam slaže u bakrenim džezvama,
i gdje ezan, zvono i šapat
u isto vrijeme započinju,
pa se u visinama sastave
kao da se vole više od nas...
Kao da im niko ne može zabraniti
da se sretnu baš tu,
iznad grada što je vazda
bio bliži nebu nego zemlji.

Da ti kažem kako me boli,
kao nikad prije,
ona tuzlanska so
što se uhvatila u očima,
kad sam odlazio bez osvrtanja.
Bože, da sam se okrenuo,
za vazda bih ostao
tamo gdje me mati doji,
gdje me babo sokoli,
gdje me tetka doziva sa pendžera
kad večera čeka
i kad me umorne noge nose
iz mahale, od drugova
što su ostali da me čekaju
kao da se nikad vratiti neću.

A noćas bih, evo,
da prošetam niz Travnik,
da se izgubim u maglama
što ih Vlašić spušta
kao svilene zavjese pred oči,
pa da sjednem negdje
uz rub Plivinih slapova kod Jajca,
pa da...

Eh, Bosno, da ti priznam,
večeras mi duša umire od želje
da ponovo gledam
mostarski kameni luk,
kako na njemu junaci stoje
spremni da polete,
da skoče pravo u zeleno srce
Neretve,
a ja da ih gledam i mislim
kako je hrabrost
nekad samo ljepota,
samo mladost,
samo život koji ne čeka
ni na koga.

Pa da opet vidim Višegrad
i onu ćupriju od bijelog kamena,
koja pamti korake
svakog prolaznika,
i svakom od njih dobaci:
„Ne boj se,
svijet je samo prolaz,
a ja ostajem,
da te dočekam opet,
kad god da se vratiš.“

I kad bih se jednom vratio,
Bosno, sjeo bih
u travu kraj Une,
umio bih lice
u njenoj modroj vodi,
pa bih plakao
da niko ne vidi.
Čovjeku, kad jednom ode,
uvijek ostane čežnja
kao rana što nikad
potpuno ne zaraste.

Ti si mi, Bosno, bila
i ostala
majka, djevojka i sestra,
duša i bol,
zakletva i sudbina,
ono što jesam,
ono što nikad nisam postao,
ono što ću biti
kad se jednom opet
iz dalekog svijeta vratim
da me primiš
kao majka sina,
kao rijeka kapi,
kao zemlja sjeme!

Bez tebe ja sam
samo prazna ljuska,
samo putnik
što se zaboravio vratiti.

Dušo moja,
Bosno moja,
dok me čekaš,
zapamti ove riječi
koje nikom drugom
nikad nisam rekao:
Ti si sve ono
što sam uvijek bio,
ti si sve ono
što ću vazda biti,
ti si početak
kojeg se ne sjećam
i kraj koji ne prihvatam.

I zato te molim,
zjenico moja,
Bosno moja,
sačuvaj za mene
jedan behar,
jednu suzu,
jedan osmijeh
i malo Une u dlanu,
da kad se vratim
znam da sam opet
i konačno došao...
Kući.

Čekaj me tamo
gdje sam zadnji put
zaplakao.
Ti me čekaj,
a ja ću ti, nasmijan,
sigurno doći.