Obukla je crveni kaput
I crvene cipele na nisku potpeticu.
Sitne pahulje,
Igrale su svoj ritualni,
Božićni valcer,
Na noćnom nebu iznad njene glave.
Padale su i lijepile se za
Mekanu vunu na njenom kaputu i šalu.
Hodala je kroz grad brzo,
Kao vjeverica.
Skoro kao da skakuće ulicama i trotoarima,
Pod gradskim svjetlima.
Slušala je kako se hladnim i Sniježnim vazduhom
Prolama zvuk zvona katedrale na trgu.
Provlačio se eho zvona u svaku Pukotinu na betonu.
Kroz svaku rešetku na prozoru i terasi.
Između dvije usne,
Koje vjeverica razdvaja
Da prošapće nešto snijegu,
I svakog pramena njene kestenjasto smeđe kose.
Provlačila se i ona.
Između parkiranih automobila.
Prije svakog tramvaja i crvenog svjetla.
Ako ne bude, barem dva koraka, ispred same sebe,
Bojala se da će zakasniti.
Da je neće čekati.
A onda su se zvona katedrale
Čula sve jače i jače.
Stala je pored božićnog drvceta ispred katedrale,
Da ogleda svoj lik u jednom od ukrasa.
Gurnula je teška drvena vrata
I ušla unutra.
Bojala se da je zakasnila.
Nije ga vidjela, kad je ušla.
Spustila je glavu i udahnula.
Žena na klupi, pored nje,
Zgazila joj je crvenu cipelu.
Sagnula se da je obriše.
A kada je ponovo podigla glavu,
Na istoj klupi,
Nekoliko mjesta od nje,
Sjedio je on.
Nasmijan i crvenih obraza.
Smijao se svojoj vjeverici.
I ona se smijala njemu.
A u stablu jednog od onih visokih Drveća pored katedrale,
Ušuškani u svom toplom gnijezdu,
Spavao je jedan vjeveričji par.