Bilo je ljeto.
Juli je donio kapi kiše
Koje su se probijale
Između čestica
Suhog i sparnog
Ljetnjeg zraka.
Pisala sam o tom julu
I o ljetnjoj kiši.
Pisala sam
Kako mi te donosila
U mahovina.
Sjećanja na tebe.
Na ono
Šta je moglo biti
I šta je bilo.
Gdje si pogriješio ti,
A gdje sam ja
Zažmirila na oba oka.
Pa tako nisam
Mogla vidjeti
Ni sebe, ni tebe.
Prošla su dva jula, znaš?
I dvije julske kiše.
Sad se budi jesen
I jesenja kiša.
Magla i mraz.
I sad shvatam
Zašto je toliko vremena
Moralo proći.
Da prestaneš biti dio
Mojih razgovora s prijateljima.
Upoređivanja
Ko je više postigao,
I ko je dokle stigao.
Taj je pobjednik.
A onda sam shvatila
Da ne želim pobjedu.
Željeti pobjedu
I željeti da neko
Iskreno zagrli tvoje biće,
Ne idu jedno s drugim.
Ubjeđivanje svijeta
Da vrijediš,
Žustro i vadeći argumente
Iz najdubljeg bunara,
Zašto bi te neko trebao
Vidjeti i izabrati,
Kao kakav političar na debati.
Nije ljubav.
Znaš, konačno sam ubjedila sebe.
Ili sam barem blizu da to uradim.
Ja vrijedim.
Jesen polako otvara sanjive oči.
Još uvijek bunovna.
Jesenja kiša,
Rastrzana između ljeta i zime,
Ne nosi tvoje ime.
I prvi put u ove dvije godine,
Radujem se što je tako.
I prvi put u svom životu,
Počinjem voljeti jesen.