Držim do toga da je zanimljivo čuti sve te ljude oko sebe. Čuti njihove riječi, način na koji žive, sanjaju, vole, tuguju. Čuti ih i razumjeti. U tim zvukovima nalaze se i obrisi mog postojanja, a da toga nisam ni svjesna. U posljednje vrijeme ti zvukovi prolaze kroz mene poput kakvog duha. Prolaze, dotaknu me, a onda odu u zaborav. Osjećam kako prođu kroz moje biće, čujem ih, ali ne razumijem zašto se tu ne zadrže. Kao da bježe od nekoga, a ja sam samo voz na koji se ukrcaju prije nego siđu na željenu stanicu.

U posljednje vrijeme mnogo bučnih soba ispunjeno je tišinom. Svi razgovori teku beskrajno dugo i ne nazire im se kraj. Svi razgovori su postali isprazni i teški zbog čega bučna tišina postaje još dosadnija. Mnogi ljudi su postali hladni i nezainteresovani, a ja ne volim pasivnost. Shvatila sam da baš u tim sobama razgovori prolaze kroz mene i ne nalaze stalan dom unutar mene.

Unutar mene je bučnije i zvučnije. Unutar mene je više živo, nimalo pasivno.