Ne želiš vjerovati.
Kada ti skrnave omiljenog pisca, ne želiš im vjerovati.
Kada bacaju sjenku na tvoju omiljenu pjesmu, ne želiš im vjerovati.
Kada kažu da ta zemlja i nije toliko obećana koliko se čini, ne želiš im vjerovati.
Jedino što želiš je da prestanu.
Ti zapravo i ne vjeruješ.

Postojiš.
Postojiš u česticama tišine koje su se poput boje razlile po platnu.
Postojiš toliko da ne vjeruješ ni sebi i onda se pitaš koliko ti treba da te proglase ludim iako u dubini duše znaš da to nisi.
Nisi lud, samo izmoren, ostavljen i izmučen. Možda bjelina zidova donese mir kakav sanjaš, možda stvarni svijet napokon postane dio tišine, možda počneš sanjati budan, možda kreneš naprijed bez osvrtanja. Možda možeš.

A šta ako ipak ne možeš?
Šta ako ne možeš živjeti laži, a istina te plaši?
Kako ćeš odrediti put kojim trebaš ići?
Postoji li uopšte put ili ćeš se ponovo skrivati u svojim zidinama?
Koliko još pitanja mora biti postavljeno da u tvojoj glavi sine odgovor?
Postoji li odgovor uopšte?

Znaš da postojiš, ali se plašiš otkriti ko si.
Nisi ono što misliš da jesi, možda te zato poput kamenja spotiču grijesi.
Nisi diplome, nagrade, priznanja i sve škrabotine koje čuvaju spisi, jer ti si ono što skrivaju kulisi!