Četnik iz Partizana i druge pikanterije

Na svoj devetnaesti rođendan započeo sam služenje obaveznog vojnog roka u armiji zemlje koja je vjerovala da se povijest može disciplinirati marševskim korakom, a ljudska priroda preodgojiti sivomaslinastom uniformom, parolom i jutarnjom smotrom. Država se zvala Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, i bila je uvjerena da će ljudi, ako se riječi bratstvo i jedinstvo dovoljno dugo ponavljaju, na kraju stvarno svi živjeti kao braća. Ili možda jesmo tako živjeli. Tko zna... Bratstvo i jedinstvo bilo je obavezna 'lektira', nešto poput usiljenog marša ili čišćenja oružja. Služili smo ideju s propisanom vjerom i privatnim skepticizmom koji je bio dozvoljen samo dok se ne izgovori naglas. U suprotnom, moglo bi se završiti u ćuzi.

Bio sam, kako su to drugi govorili, sportski tip, pa su me ubrzo izabrali da trčim sto metara na prvenstvu Beogradske armijske oblasti u Kraljevu.

Sto metara je kratka disciplina i ne trpi pogreške. Traje tek oko desetak sekundi. Dovoljno kratko da čovjek ne stigne razmišljati, a dovoljno dugo da sazna istinu o sebi. Možeš lagati komandira, državu, pa i vlastitu majku, ali štopericu ne možeš. Štoperica je u Jugoslaviji bila rijedak pošten predmet. Nije priznavala činove, nije čitala ni Delo, ni Vjesnik, ni Oslobođenje, ni Ekspres Politiku, ni Politikin zabavnik. I nije vjerovala u bratstvo i jedinstvo. Kazaljka bi krenula, čovjek potrčao, a sve ostalo bi u trenutku izgubilo važnost. U desetak sekundi ni država nije mogla pomoći nikome.

Usput, atletika nije bila moj "number one" sport. Dakako, na utrci nisam bio najbolji, ali sam bio dovoljno dobar da više nisam morao biti požarni. A požarni je bila posebna "funkcija" u vojsci. To je čovjek koji stoji sa strane i čuva oružje i opremu za gašenje požara koji se gotovo nikada ne desi.

Inače, prvak na 100 metara je postao nekakav vojnik koji nikad prije nije trčao ni za kakav klub, ali je zato odmah po izlasku iz JNA bio izabran u atletsku reprezentaciju Jugoslavije - da trči na 100 i 200 metara.

Prava zvijezda tog dana bio je jedan oficir JNA, kažu da je bio član Atletskog kluba "Partizan" i da mu je ime Nikola Četnik. Zvali su ga Četnik iz Partizana. Već samo to ime zvučalo je kao vic koji se ne priča preglasno. Bio je stariji, iskusniji i bolji od većine nas "guštera". Bio je snažan, simetričan, discipliniran do krajnjih granica, višestruki šampion armijskih prvenstava. Mi smo tu bili privremeno, s vojničkim rokom i datumom odlaska. On je pripadao sistemu. I sistem je, činilo se, pripadao njemu.

Svi smo gledali njega kao što danas gledaju Novaka Đokovića: s divljenjem, zavišću i skrivenom sumnjom...

Jedni su se smijali, poluglasno, kao da pričaju vic zbog kojeg se može otići u zatvor.
– Ako Četnik pobijedi, pobijedio je Partizan, rekao je netko.
– Onda, naravno, pobjeđuje Jugoslavija, dodao je drugi.

Oficiri su šutjeli i gledali negdje iznad naših glava, u neku nevidljivu projekciju budućnosti. U toj šutnji nije bilo straha, više kao nekakav predosjećaj. Kao kad osjetiš potres sekundu prije nego što se zemlja pomakne.

Ali nekako više od Nikole Četnika u pamćenju su mi ostali i neki drugi likovi koji tog dana uopće nisu trčali, valjda jer nisu bili "sportski tipovi"...

Prvi koji mi pada na pamet je Karlo Mađarević iz Husina kod Tuzle, koji je postao poznat kao “Čakija” već prvog jutra po dolasku u vojsku.
Stajali smo na kapiji kasarne VP4135 u Obrenovcu, još uvijek neodlučni između dolaska i dolaska k sebi, kad je Karlo upitao: „Ima li netko čakiju?”
Nitko mu nije odgovorio odmah. Pitanje i odgovor su visili u zraku...
„Šta ti je čakija?” upitao je netko naposljetku.
Nasmijali su se glasno kad su konačno shvatili što je čakija.
Od tog trenutka on više nije bio Karlo. Bio je “Čakija”. Do kraja vojnog roka.

U grupi novodošlih bio je i čovjek iz Rijeke kojeg su ubrzo prozvali “Ćo-Mona”. Bio je diplomirani pomorac, ali to se naravno nije moglo naslutiti po njegovom izgledu. Bio je okrugao, gotovo pažljivo zaobljen, s brkovima 'a la Burduš'. Govorio je malo, a svaka treća riječ bila mu je “ćo” i “mona”. Tako je postao “Ćo-Mona”. Zaboravio sam mu i ime i prezime, ali nadimak "Ćo-Mona" i da hoću nikako ne mogu.

M. Dabran je bio vojnik koji je došao iz Bistrice, jednog sela između Prijedora i Banjaluke. Bio je tamnoput i snažan bez potrebe da to bilo kome pokazuje. Pa ipak, s lopatom i krampom u rukama nitko nije mogao raditi toliko dugo kao on. Kopao je rov kao nitko drugi. Jednom je prvi iskopao rov dubok 180 cm u kojem si mogao stajati a ne biti u ležećem položaju. Nije znao ni čitati ni pisati, ali mu je zato Bog dao snagu. Izgleda kao da nije mogao imati i jedno i drugo.

Desetar Z. Vižlina iz Prijepolja nosio je čin koji mu nije pripadao po načinu kretanja i ophođenja. Bio je spor, neodlučan, kao da svaka naredba prolazi kroz njega s malim kašnjenjem. Jedni su ga zvali Smotani, drugi Zvižlina. Ni jedno ni drugo nije bilo nadimak, nego procjena. Nitko nije znao kako je postao desetar, mada se zna da je kurs za desetara završio u Karlovcu, ali je svakog dana izgledao kao da on sam to i dalje to pokušava shvatiti.

R. Hopovac je bio rodom iz Zecova kod Prijedora. Koliko li smo samo puta morali po kazni ponovo gaziti strojevi korak, jer ga on nikako nije uspijevao naučiti. Uvijek je pravio iste greške zbog kojega smo svi morali iznova ponavljati. Ljude je izluđivao, a neki su opet mislili da je sve to radio namjerno i htjeli su ga tući. Ja sam mislio da je jednostavno imao neki oblik autističnog ponašanja. A svi skupa smo šutjeli, samo da ne dobijemo još kazni zbog njegovog strojevog koraka.

R. Džafić iz Višegrada bio je prvak u disciplini preživljavanja: za jedan obrok mogao je pojesti dvanaest porcija vojnog graha, uz dvanaest kriški kruha i osmijeh koji mu nikad nije silazio s lica. Nije imao brzinu za sprint, mada je jednom na ramenu prenio veliko stablo drveta koje su inače nosila četvorica. Bio je spor, ali pouzdan – vrsta čovjeka na kojoj se grade države, a koji se rijetko pamti. Jednom su ga "ćebovali" - to je u vojsci bio "sport" za one koji su uradili nešto što nisu trebali, npr. ako bi druge cinkarili. Zaslužio je posebnu priču o tome.

M. Jakšić iz Sarajeva je bio poseban slučaj. Došao je u vojsku sa oko sedam dana zakašnjenja, kao da je već tada kasnio na vlastiti život. Svakog dana u dva sata popodne dolazio je u kantinu po svojih dvadeset boca piva. Onih od pola litre. Nikad mi nije bilo jasno kako čovjek za par sati može popiti deset litara piva. Nakon dvadesete boce, prešao bi u trpezariju na večeru, popeo se na stolicu i započeo recitirati poeziju. Nakon nekih desetak minuta recitiranja, razbio bi pivsku bocu o svoju glavu uz zastrašujuće otegnuti krik: „Život mi je težak, majko-o-o!“ Bio je to njegov dnevnik, njegova predstava, njegova dijagnoza. Nakon mjesec dana proglašen je privremeno nesposobnim i poslat kući u Sarajevo. Malo je vjerovatno da je ikada ponovno otišao doslužiti vojni rok. Mislim da je bio jedini među nama koji je znao što hoće od sistema: izlaz. I dobio ga je.

Sa M. Jakšićem je u vojsku sa sedam dana zakašnjenja zajedno stigao i izvjesni K. Divljak iz Ljubije – prezime ili samo nadimak, nikad nisam uspio saznati. On je neprekidno pio, pa je i on poslije samo tridesetak dana poslan kući kao „privremeno nesposoban“. Godinama kasnije sreo sam ga na trgu u Ljubiji: ispričao mi je da je ubio čovjeka u nekom kockarskom obračunu u Sloveniji, odležao kaznu od sedam godina, potom se vratio i otvorio kafić u centru Ljubije i živio kao da se ništa nije dogodilo. Balkan je uvijek imao talenta za normalizaciju katastrofe.

V. Tomović je stigao iz Crne Gore i bio je stariji od većine. Tvrd kao kamen s Lovćena koji se nikada nije pomaknuo. Pričalo se da je odgađao vojsku koliko je dulje mogao, kao da odgađa sudbinu. Potukao se jedne prilike (ili neprilike) sa jednim mladim Slovencem, Bajec se taj prezivao - ime sam mu zaboravio. Ali i da znam i njemu bih stavio prvo slovo. Bajec je bio mlad i jak i udarao je brzo, ali je Tomović udarao dugo. Kad su završili s tučom, sjeli su jedan pored drugoga, pili pivo i zajedno pušili. To je bila prva lekcija o Balkanu: sukob je privremen - cigareta i pivo su trajni.

A tek Šaćiri Balija. Ili Balija Šaćiri, nitko nije znao koje mu je bilo ime, a koje prezime. Ni on sam nije bio siguran u to. U svakom slučaju, jedno je bilo sigurno: bio je Albanac s Kosova. "Albanac iz Kosovski Mitrovic", kako je to on nama govorio. Govorio je samo albanski, a mi smo ga pomalo učili "naš" jezik. Njegova najpoznatija rečenica bila je: „Šo mi svidja ovaj plavuš!“ Govorio je to s takvom čistoćom da smo svi zastajali – ne zbog djevojke, nego zbog njega. Bio je dokaz da je nevinost još moguća čak i u kasarni. Šaćiri je bio pomalo truntav, nije imao natjecateljski duh, niti poznavao ijednu sportsku disciplinu. Ali svima nam je bio simpatičan.

Bilo je tu još interesantnih likova - teško to može razumjeti onaj koji nije bio u JNA - ali ne želim da ova priča bude predugačka.

I to je, u suštini, opisivalo sve nas: bili smo tu i radili smo nešto što nitko ne zna precizno definirati.



Dok je Nikola Četnik iz Partizana po tko zna koji put podizao pehar i primao zlatnu medalju, stadion pored Ibra je mirisao na vojnički grah, zahrđalo željezo i neizgovorene rečenice ostavljenim djevojkama.

Svi smo pljeskali pobjednicima, država je aplaudirala sama sebi, a povijest je negdje iza tribina provjeravala softver za svoj skorašnji restart.

Jugoslavija se raspadala polako, kao vojničke čizme koje nitko više nije glancao.

Znam samo da smo se nakon toga razišli na različite strane svijeta, svatko sa svojim malim komadom bivše države u sebi.

Ja sam se konačno skrasio u Australiji.

Neki drugi su nažalost pod zemljom.

A neki još uvijek stoje na stadionu pokraj Ibra, barem u mom sjećanju, mladi i zbunjeni, dok povijest još nije izgovorila svoju posljednju riječ.