Crno odijelo.
Nisi ti.
Izmaštala sam te u svojoj glavi.
Izvajala sam ti ruke, noge, leđa i grudi.
Rukama nježno,
Vrhovima prstiju fokusirano i posvećeno,
U glini.
Nikad nisi ni bio ti.
Bila je verzija tebe.
Uzvišena.
Samo ti znaš da li je nedostižna.
Mada, istina je, da nijedno ljudsko biće
Nema kapacitet da dostigne toliku uzvišenost.
Bez mane.
DNK ti je satkan od niti moje najdublje rane.
One koje sam tek ove godine postala svjesna
I počela da je iscjeljujem.
Potrebe da budem prihvaćena.
Voljena.
Vrijedna.
Da me konačno izabere.
Ona koja je tu prva ubola.
I napravila ranu koja je krvarila
Po onima koji su donosili zavoje.
Kad sam te prvi put vidjela u crnom odijelu,
Nadala sam se da ti možeš da je previješ.
Ali ti to nikad nisi mogao.
Tvoja rana je samo prepoznala moju.
Poznato je uvijek lakše.
Iako na duže staze samo još više bode.
Rana postaje sve dublja.
Mi smo mogli samo da bodemo jedno drugo.
I tu je bila našla savršena dinamika.
Jesam li ti ikad rekla koliko ti dobro stoji crno?
Mogao bi uzeti kist i početi da slikaš.
Uvijek si govorio da žališ,
Jer nemaš vremena za to.
Kad si zadnji put slikao?
Ja pišem svaki dan.
Nekad i ne toliko dobro.
Rana polako iscjeljuje.
Šta se promijenilo kod tebe?
Crno odijelo.
Stoji okačeno u ormaru.
Nikad nisi bio ti.
A ni ja tebi, zar ne?