Brava na drvenim ulaznim vratima je zahrđala, pa se ključ teže okretao u njoj. Tri puta je škljocnula, ali se i dalje nije htjela otvoriti.

Nakon trećeg puta, ključ se zaglavio. Približila sam svoju glavu bravi i provirila kroz nju. Mali komad drveta, nalik iveru, ležao je položen na sredini rupe u bravi. Dva, tri puta sam promrdala ključem naprijed – nazad i ključ je istjerao iver.

Brava je ponovo škljocnula, ali se ovaj put i otključala.

Drvo na vratima spolja popucalo je na nekoliko mjesta, a ni kiša koja je neprestano udarala u vrata, kao da je pljusak metaka, mu nije mnogo pomagala. Rupe na drvetu su se već počele puniti vodom.

Ostavila sam svoj crveni kišobran otvoren na plastičnom tamnozelenom stolu pored ulaznih vrata da bi se iscjedio i ušla u kuću.

Zatvorila sam ulazna vrata i zvuk kišnih metaka koji udaraju u drvo je postao tiši i zaglušeniji.

Pogledala sam prema svojim stopalima i primjetila da se kišne kapi slivaju niz moje gumene čizme.

Već mi je mamin glas bio u glavi. „Skini te čizme. Otići će kiša i na tepih.“

Izula sam čizme, držeći se slobodnom rukom za ivicu drvene police koju je babo sklopio za ostavljanje cipela i patika s kojim ulazimo spolja. Ostavila sam mokre čizme u drvenu policu i skinula jaknu.

Debela jakna na početku oktobra najavljivala je ranu zimu. A i miris drveta za ogrijev koje pucketa u šporetu na drva u kuhinji, koja je bila povezana s dnevnim boravkom, govorila je isto.

Hodnikom i dnevnim boravkom se širio miris tek spremljenih palačinki.

Mama je stajala u kuhinji pored šporeta na drva i kutlačom razlijevala smjesu za palačinke po tiganju.

Podigla je tiganj za ručku i razlila smjesu po njemu, a onda kutlaču odložila u posudu i tiganj vratila na vrelu ringlu šporeta. Jedna palačinka bi bila zlatno žuta, do smećkasta, i s jedne i druge strane, za pola minuta.

Moja mala sestra, koja je dotad crtala na blok listu s masnim bojicama, brzo je namirisala gotove vruće palačinke i izvukla se iz stolice privučene stolu i za sekund se našla kraj maminih nogu.

„Bježi tamo. Opržićeš se. Donijeću ti ja.“, rekla joj mama, gurajući je laktom dalje od vruće ringle na šporetu.

Dok mama nije gledala, sestra je zagnjurila svoj kažiprst desne ruke u teglu s domaćim džemom od šljiva i polizala ga.

Svojim malim, ali spretnim nogama, brzo se udaljila od šporeta na drva i začas se ponovo našla pored stolice.

Babo, koji je dotad čekićem udarao drvo, da bi napravio još jednu drvenu policu, ovaj put da bi mama na nju ostavljala višak šolja, pokazao je mojoj maloj sestri da ćuti i uzeo je u naručje. Ona je ponovo stavila kažiprst u usta i iskezila se kada se našla na stolici, bez da je mama vidjela. Babo joj je pokazao da joj baci pet.

Moja mala seka i ja, bile smo babine mezimice.

Kad bismo bile nestašne, svi su nam prijetili da će reći mami. Niko babi. Znali su, babo je slab na naše neobično duge trepavice i široki kez na ustima. I to dvoje, bilo je mamino.

Moj babo je bio građevinac, a u slobodno vrijeme je nalazio stare stvari, koje su ljudi odlagali ispred svojih kuća, u nadi da će ih neko kome trebaju uzeti ili da će ih kasnije baciti u smeće. Uzimao bi te stvari i svojim vještim rukama, sa crvenim ili plavim mrljama kao pečatima, koji su ustvari najčešće bili popucali kapilari ili uboji od čekića, i kao kakav iskusan vajar, pretvarao ih u nove i upotrebljive ili ukrasne predmete.

Znao je da moja mama ima hobi da skuplja šolje s neobičnim ukrasima na njima i da uvijek u kuhinji ponestane mjesta za njih, osim ako se neka slučajno ne slomi. A to je mojoj mami bio veliki bol. Kada neko od nas ili ona sama slučajno slomi šolju, kao da je slomljen dio njene duše.

Zato je moj babo dao sebi zadatak da napravi mami drvenu policu na kojoj bi odlagala višak šolja koje ne mogu stati u police u kuhinji.

Mama je namazala dvije palačinke seki i četiri babi s džemom od šljiva. Namazala je dvije meni, ali s bijelim eurokremom. Nisam voljela nijedan drugi namaz na mojim palačinkama, osim bijeli eurokrem i vanilin šećer preko.

Popela sam se uz stepenice da skinem mokru odjeću sa sebe i istuširam se, prije nego navalim na palačinke.

Neko bi možda odmah sjeo za sto i navalio na palačinke, da se ne ohlade, ali osim što sam ljubitelj bijelog eurokrema sa vanilin šećerom, ja sam i germofob.

Kapi vrele vode koje su padale iz tuša na moje kapke bile su teške, a kupatilo već u prvih pet minuta zagušljivo. Spirala sam šampon sa svoje kose i slušala sam glasove svojih roditelja i male seke koji su dolazili sa sprata ispod.

Kad sam isključila vodu i otvorila oči, u magli koja se nagomilala u kupatilu, nazirala se neka praznina.

Zgazila sam na hladne pločice bosom nogom i stavila peškir oko sebe. Stavila sam jedan i na kosu i obukla ogrtač. Obukla sam mekane papuče za unutra koje sam ostavila kod vrata kupatila, da se ne pokvase. Otvorila sam prozor da bi para od vrele vode izašla.

Izašla sam iz kupatila i nisam više mogla čuti nijedan glas sa sprata ispod.

Sišla sam stepenicama na sprat i prvi put otkako sam došla, zastala da primjetim koliko je zapravo prazan.

Šarenilo koje je bojalo zidove i sobe u našoj velikoj kući, zamijenilo je sivilo, koje je sa sobom nosila i rana zima.

Mama je preselila prije pet godina od kancera pluća, a babo tri godine nakon nje. Nije više mogao izdržati realnost bez nje. Gdje god da su sada, nadam se da mama i dalje skuplja neobične šolje, a babo joj pravi drvene police za te šolje.

Sjela sam za sto i približila sebi kartonsku kutiju s ostacima hladne pice, koju sam jela u putu dovdje i počela jesti.

Nazvala sam svoju mlađu sestru na video poziv. Odmah se javila.

„Kako je kuća?“, pitala me je.

„Hladno.“, odgovorila sam joj kroz blagi smiješak.

„Kako je Beč?“, pitala sam je.

Podigla je tešku knjigu anatomije sa stola.

Nasmijala sam se i na trenutak pogledala u prozor koji su preplavile kapi kiše. Ništa nije bilo isto, samo se još nazirao jarko crveni kišobran na tamnozelenom stolu pored vrata.