Krenuli smo malim gumenim čamcem rano ujutru. Djed je obećao da ćemo zajedno nositi čamac do vode, ali smo oboje znali da će veći dio prenošenja čamca ipak biti na djedu. Ne zato što je čamac bio težak, iako je bio srednjih dimenzija, nego zato što moje ruke nisu bile ni upola velike i široke da mogu uhvatiti jedan njegov rub. Ali i zato što sam ja bila zauzeta nošenjem svog tromjesečnog štenceta, kojem su moji dali ime Šara.

Šara je ženka, bijele dlake sa nekoliko crnih fleka na različitim mjestima. Moj otac je našao šćućurenu i uplašenu kod gume svog auta. Imala je nešto više od pola mjeseca i kako joj nismo mogli vidjeti mamu ili braću i sestre u blizini, odlučili smo je zadržati.

Ja sam je odlučila zadržati, a tata i mama su se složili sa mnom, uz mamino negodovanje i prijetnje da ću je ja čistiti od buha i krpelja, kad se uvalja u travu ljeti.

„Čuvaj Šaru.“, rekao mi je djed prije nego je čamac spustio u vodu.

Uzeo je mene i Šaru u naručje i spustio na gumeno tlo čamca, čim mi je hladna morska voda dodirnula stopala. Bio je to kasni juni i posljednji dan prije početka ljeta. Premda temperature još uvijek nisu prelazile trideset stepeni i jutra su i dalje bila hladnjikava i svježa.

Ubacio je dva vesla i svoj ruksak u čamac i povukao ga u vodu. Spretno je stavio prvo desnu, pa lijevu nogu unutra i povukao malo čvrsto uže ispod motora čamca, koje je mene iz nekog razloga podsjećalo na rajsferšlus pantalona.

Odjednom su prodorna grmljavina i brujanje motora rasparili mirnu površinu morske vode i tišinu posljednjeg dana pred početak ljeta.

Morska voda je bila relativno mirna i jedine talase na površini vode pravio je lagani povjetarac koji je duvao u smjeru u kojem smo se mi kretali, što nam je prijalo, jer nas je morska struja vodila tako da se krećemo brže ka našem odredištu. Naš čamac je na površini vode za sobom ostavljao trag, nalik na bijeli plašt od morske pjene.

„Eto, sad imaš i plašt. Sad si k'o prava princeza!“, doviknuo mi je djed, jer je grmljavina koja je dolazila od motora zaglušila sve ostale zvukove.

Smijala sam se i zatvorila oči. Okrenula sam lice prema suncu. Pustila sam da me izranjajuće sunce pecka po obrazima, a slana morska voda zapljuskuje. Liznula sam kapljicu vode koja mi je bila na usni.

„Evo moje ljepote.“, rekao je djed mirnim glasom u kojem se moglo čuti divljenje.

Kad sam otvorila oči, na samo kilometar od nas, nalazilo se malo napušteno ostrvo na kojem je bio bijeli kameni svetionik.

Djed je postepeno počeo usporavati motor čamca, tako da smo naposlijetku plutali u čamcu na površini vode dok nismo došli skoro do plićaka. Gledala sam dno vode u plićaku koje je bilo prekriveno zelenom i smeđom travom i muljem.

„Žive li ovdje morski ježevi?“, pitala sam djeda zabrinuto. Bilo me je strah da se neću moći kupati na novoj plaži.

„Ma kakvi ježevi?“, pitao me je djed. „Šta ti ježevi smiju kad sam ja tu?“

I vjerujem da je to stvarno mislio. Imala sam mamu, tatu i stariju sestru, ali sam se uvijek najsigurnije osjećala uz djeda. On je tad imao šezdeset i pet godina, a ja samo pet. Svuda sam išla s djedom. Pa sam tako htjela da me vodi na svoje omiljeno mjesto – svetionik.

Moj djed je bio čuvar svetionika ili „barba svjetlost“, kako su ga ljudi u blizini kućice u kojoj je živio zvali.

Svaki čuvar svetionika mora živjeti blizu svetionika. Ali i to zavisi od toga gdje je svetionik smješten. Ako se svetionik nalazi na kraju rta ili poluostrva, onda se podrazumijeva da njegov čuvar živi blizu, jer je svetionik na kopnu. Ako se svetionik nalazi na stijeni usred mora ili na usamljenom ostrvu, kao što je ovo naše, onda se zna da čuvar ne može živjeti na samom ostrvu, već na nekom susjednom naseljenom.

„Barba svjetlost“ je odrastao na ostrvu koje je bilo susjedno od svetionika. Takoreći, odrastao je na svetioniku. Njegov otac i djed su bili čuvari svetionika. Signalizirali su brodovima koji se kreću prema obali, da je luka u koju mogu pristati blizu. Brinuli su se o svetioniku, jer im je on bio druga kuća. Ostavljali su svoje zapise toga šta su vidjeli na moru u svetioniku. A moj djed je tu tradiciju nastavio. Gledao je na svetionik kao na živo biće. Ja sam bila uzbuđena što konačno i ja mogu vidjeti tako posebno mjesto uživo.

Došli smo plutajući u čamcu do dubljeg plićaka. Djed je prvo jednu, pa drugu nogu zaronio u morsku vodu. Povukao je uže na čamcu i dovukao čamac do pješčane obale koju su talasi lagano zapljuskivali. Uzeo me je u naručje i iznio na pijesak kojeg je zagrijalo jutarnje sunce koje je već bilo izašlo. Ja sam čvrsto držala Šaru u svojim rukama.

„Kad uđemo u svetionik, slobodno je pusti iz ruku. Tu je sigurno, nema kud pobjeći.“, rekao mi je djed.

Klimnula sam glavom i pogledala u Šaru čija se dlaka nakostriješila zbog kapi vode koje su se nalazile na njoj. Nasmijala sam se, jer sam znala da je Šara, poput mene, nestrpljiva da zakorači unutar svetionika.

Djed je izvukao čamac na pijesak i ostavio ga nedaleko od plićaka. Zavezao je uže čamca za jedno tanko drvo. Povukao je uže da provjeri koliko je labavo i kad je vidio da se neće lako odvezati, pustio je uže na pijesak. Uzeo je ruksak iz čamca i pokazao mi da krenem za njim. Put do svetionika nije bio dug, jer je svetionik bio odmah do obale, a ostrvo nije bilo veliko, pa se činilo kao da smo na stijeni usred more, a ne na ostrvu.

Kad smo se približili vratima, pogledala sam prema vrhu svetionika. Činio mi se džinovskim. Bio je od bijelog kamena, sa crvenim krugom oko staklene kupole sa svjetlima na vrhu. Čula sam zveckanje teških metalnih ključeva i vidjela djeda kako vadi ključeve iz džepa starog ruksaka. Okrenuo je ključ u bravi nekoliko puta i drvena vrata sa gvozdenom bravom su se otvorila.

Čim je djed otvorio vrata i ušao u svetionik, ja sam spustila Šaru na pod. Šara je odmah protresla svoje krzno kako bi kapljice morske vode spale s njene dlake na pod. Počela je lizati svoju dlaku kako bi se očistila. Kihnula je nekoliko puta zaredom kada je na nepcetu jezika osjetila slanoću vode.

Čim sam ušla u svetionik, primjetila sam koliko je prostraniji nego što se čini. Kada posmatramo svetionik spolja, čini nam se da je to mala kula u koju ne stane ništa, osim čuvara koji dođe da pokrene reflektore u kupoli na vrhu. Međutim unutar svetionika zapravo stanu duge spiralne stepenice koje vode od dna prema staklenoj kupoli i čak nekoliko uskih sobica.

Šara je ostala njušiti dno svetionika, a djed i ja smo se polako kretali od jedne stepenice prema drugoj i od jednog uskog prozora na zidu, kroz koje su se vidjele različite strane obale, do drugog. U svetioniku su bile tačno tri sobice bez vrata i staklena kupola.

Prva sobica je bila nalik na kuhinju u kojoj su bile drvene police. Moj djed bi tu nekad nosio svoj ručak ili čak večeru, kad bi znao da će ostati duže ili prenoćiti zbog broda koji dolazi kasno u noć.

Druga sobica je bila nalik spavaćoj i radnoj sobi. U njoj su se nalazile police pune papira za koje mi je djed rekao da su zapisi njegovog oca i djeda. Na malom stolu pored kreveta nalazio se djedov dnevnik.

„Znaš, ovo samo tebi govorim i nikom drugom. Ja pišem knjigu.“, rekao mi je djed u tajnosti.

„Knjigu?“, pitala sam zadivljeno i ponosno što niko drugi ne zna ono što ja znam.

„Aha. Zvaće se Čuvar svjetla. On je heroj koji čuva brodove da se ne slupaju od stijene ili ne izgube u moru po mraku.“

„A hoću li je ja moći pročitati?“, pitala sam znatiželjno.

„Ti ćeš je prva pročitati.“, rekao mi je djed i uštipnuo me za nos.

„A djede?“, pitala sam. „Štiti li čuvar svjetla i nas sad?“

Djed se nasmijao.

„On štiti svakog ko zakorači u svetionik.“, rekao mi je. „Ali da ti odam još jednu tajnu. Može?“

Klimnula sam glavom.

„On ne voli baš da mu ljudi dolaze u svetionik. Voli da mu dođe samo jedna osoba. Znaš li ko je to?, pitao me je.

Odmahnula sam glavom.

„Njegova mala unuka.“, rekao je toplo se nasmijavši.

Popeli smo se i do sobice blizu staklene kupole na vrhu. To je bila takozvana tehnička soba. Bilo je tu nekoliko aparata za upravljanje svjetlima i radio prijemnik koji je neprestano šuškao. Do kupole iznad u kojoj su bila velika svjetla, reflektori, pelo se drvenim merdevinama.

„Ko je gladan? Ko je gladan? Prijem. Hoće li neko pržene ribe i lubenice? Prijem.“, rekao je moj djed na malom mikrofonu na isključenom radio prijemniku.

Ja sam se zakikotala, ali mi je stomak zakrčao, a slina pojurila niz usta na pomisao hrskave kožice pržene ribe i lubenice pune osvježavajućeg crvenog soka. Čak je i Šara na dnu svetionika počela lajati i mahati repom gledajući nas isplaženog jezika.

Spustili smo se polako na dno. Djed je pomazio Šaru, pa otišao u sobicu koja je služila kao kuhinja u svetioniku. Izvadio je ribu iz zamrzivača i počeo nožićem skidati ljuspice.

Dok je djed pripremao ribu, ja sam se kupala u plićaku i skupljala školjkice. Šara je potragu za školjkicama znatno otežavala, jer se stalno vrpoljila oko mene i prskala me mašući repom i tresući krzno.

„Što treseš krzno, ako ćeš se ponovo ukvasiti?“, pitala sam je iznervirano, dok me je ona samo posmatrala isplaženog jezika od vrućine.

Stavila sam nekoliko školjkica koje sam uspjela pronaći u majicu i potrčala prema svetioniku kada me je djed zvao i rekao da je riba gotova.

Sjedili smo na maloj terasi, odmah ispod staklene kupole i jeli dvije pržene ribe na maslinovom ulju i s isjeckanim peršunom preko. Djed mi je nacijedio malo limunovog soka preko hrskave kože ribe.

Dok smo jeli, na terasu su slijetali galebovi koje smo hranili hljebom. I Šara nas je tužnjikavo posmatrala i pogledom molila za komad ribljeg mesa ili kost, ali joj kost nismo mogli dati, jer psi svejedno rijetko kada mogu sažvakati i progutati riblje kosti kao mačke, a još kad su toliko mali, kao što je moja Šara tada bila, to je dodatni rizik. Ipak, uspijeli smo odvojiti malo mesa s kostiju i spustiti joj na pod terase.

Kad smo završili s ribom, djed je iznio par komada lubenice i sira na tanjir i teglu meda. Stavio je parče sira na lubenicu i po njemu posuo par kapi meda i dao mi da probam. Lubenicu je čak i Šara pojela.

Završili smo s hranom negdje oko predvečer. Vjetar kao da je odjednom promjenio pravac i počeo je duvati direktno u nas. Djed mi je rekao da sačekam na dnu svetionika, dok on skloni suđe s terase i upali svjetla u kupoli. Uzela sam Šaru u naručje i polako sišla niz spiralne stepenice. Djed je brzo odnio prljavo suđe u sudoperu i otišao do staklene kupole da upali svjetla.

Pogledala sam kroz prozor. Kada je djed upalio svjetla reflektora u kupoli, svjetlosni pramen osvijetlio je morsku vodu koja je sada bila tamnoplava i što je više padao mrak, to je više djelovala crno. Izgledalo mi je kao da se sav onaj mulj s dna koji sam vidjela kad smo stigli na ostrvo popeo na površinu vode. Talasi ili vodeni nagibi su djelovali sve veći, toliko da se spolja moglo čuti kako voda zapljuskuje biljke i kamenje na obali.

Djed je dotrčao do mene i stavio mi Šaru u naručje.

„Čvrsto je drži.“, rekao mi je. Znala sam da nešto nije u redu, čim je djed sišao po mene. Osjetila sam da se trudi da njegov glas ne oda paniku. Uzeo me je u naručje i odveo do radne sobe odmah ispod kupole. Stavio me je na krevet i otišao da zatvori vrata terase.

„Ne idemo u čamac?“, pitala sam mirno.

„Čekaćemo malo da se raziđu talasi. Kasnije će biti još ljepše napolju. To nam proljeće govori da neće da ode.“, rekao mi je djed.

Prozor radne sobe je gledao prema mjestu na kojem smo vezali čamac za drvo. Talasi su odvezali čamac i on je sad bio u vodi. Nisam sasvim dobro razumjela šta se dešava, kada sam osjetila kao da mi neko vezuje želudac u čvor. Šara se trudila otrgnuti iz mojih ruku. Počela je lajati.

„Šaro, mirna!“, naredio joj je djed.

Djed je otišao do sobe s radio prijemnikom i uključio radio. Čula sam da nekoliko puta ponavlja: Prijem?, ali bezuspješno. Sa druge strane se čulo samo šuštanje i zvuk da je veza prekinuta.

U tom trenutku, Šara je počela zavijati. Pomazila sam je po glavi da bi se umirila. Ona mi je zauzvrat liznula ruku.

Odjednom sam osjetila kao da je nešto snažno udarilo u zid svetionika. Pala sam s kreveta na pod od iznenađenja. Šara se otrgnula iz mojih ruku i pobjegla pod krevet cvileći. Udarci su postajali sve češći. Djed je dotrčao do mene i zagrlio me.

„Neka, neka...“, počeo je da me umiruje, dok je napolju more tutnjalo kao orkestar bubnjeva. Nikada gledajući oluju sa obale nisam mogla zaključiti kako bi se osjetio neko ko je u tom trenutku na otvorenom moru.

Vjetar je pravio buku koja je podsjećala na lomljavu i nosio sa sobom jaku kišu. Kiša je udarala od stakla prozora kao hiljadu sitnih čekića i padala neprestano. Djelovalo mi je kao da se sa svakim udarcem talasa tlo pomjera i kao da će se svetionik svakog trenutka srušiti.

„De, de. Svetionik je napravljen da preživi i najjaču oluju.“, rekao je djed kao da mi je mogao pročitati misli.

„Bojim se.“, rekla sam i zagnjurila glavu još više u djedovu košulju.

„Sjeti se, čuva nas čuvar svjetla.“, prošaptao mi je djed, dok je Šara neprestao cvilila. Njeno cviljenje je podsjećalo na dječije plakanje. „Dođi curo“, rekao joj je djed i izvukao je za šapu ispod kreveta. I nju je ubacio u naš zagrljaj.

Sjedili smo na podu zagrljeni, dok nas je more napolju pokušavalo progutati.

Zvuk udaranja kiše od prozore povremeno je prekidala grmljavina i munje koje bi svjetlile jače od svjetla u kupoli. Djelovalo je kao da smo u vrtlogu usred duboke vode. Čula sam škripanje spiralnih stepenica i stakala prozora za koje sam se bojala da će ih kiša slomiti koliko jako udara od njih.

Nikada neću zaboraviti koliko smo bili mali i bespomoćni u odnosu na ogromno more i njegovu snagu. Nikada neću zaboraviti ukus slane vode koja mi je odjednom krenula u grlo iz želuca. Činilo mi se da se davim. Strah mi je zatupljivao osjećaj za prostor i otrgla sam se u panici od djeda i uhvatila se za pod. Šara se također otrgla djedu iz ruku i pokušala uvući svoje maleno tijelo u prazninu između mog grla i poda. Djed mi je sve vrijeme držao ruku na leđima.

Za svetionik su mi govorili da je najusamljenije mjesto na svijetu, jer su ti jedini prijatelji galebovi, zvijezde i papir, a sada znam da može biti i najstrašnije.

Djed me je povukao za majicu i okrenuo tako da legnem na leđa. Nisam mogla disati i činilo mi se da u svetioniku nema više kiseonika. Prozori su bili mokri i mutni, ali dovoljno čisti da mogu vidjeti talase koji dopiru do njih svojom visinom i snagom.

A onda se desilo nešto najstrašnije što sam vidjela te večeri. Jedan od talasa bio je toliko visok da je udario od staklenu kupolu i zaslijepio i nas i more potpunim mrakom na nekoliko sekundi. Djed je također legao na pod i rukom me mazio po kosi, dok je Šara neutješno lajala i cvilila istovremeno.

„Znaš li ko je zapravo čuvar svjetla u mojoj knjizi?“, pitao me je djed.

Samo sam okrenula lice prema njemu i odmahnula glavom.

„Nije stari čuvar koji pazi na brodove, nego njegova unuka. Ona je čuvar njegovog svjetla svih ovih godina. Knjiga je o njoj.“, rekao je nježno i umirujuće.

Iako je svaki treći talas udarao od staklenu kupolu i ostavljao nas u potpunom mraku, bilo je dovoljno svjetla u djedinim očima. Gledali smo jedno u drugo nekoliko sekundi, a onda smo zaspali uspavani ljuljanjem svetionika.

Nisam bila sigurna šta će nas čekati ujutru, ali iz svjetla u dedinim očima rodila se nova zora i mirno more.

Kad smo se probudili rano ujutru, zraci sunca su se probijali kroz stakla na prozorima i more je opet bilo puno malih vodenih nagiba. Kao da se ništa nije desilo.

Neko je te noći sačuvao svjetlo.